Tamo gdje “čuče” mali Đokovići

Donosimo vam intervju sa direktorom i trenerom teniskog kluba “Banja Luka”, gospodinom Sašom Stovragovićem.

Saša Stovragović

U zanimljivom razgovoru uz popodnevnu kaficu razgovarali smo o početku kluba, cilju istog, situaciji u teniskom savezu, o mladim teniserima Banjaluke i još nekim temama. Uglavnom, savjetujem da odvojite nekoliko minuta dragocjenog vremena i posvetite pažnju ovom razgovoru, jer ko zna, možda baš sutra vi, ili vaše dijete, uzmete teniski reket i zaigrate.

Kada je osnovan teniski klub “Banja Luka” i koliko uspješno radi?

– TK “Banja Luka” je osnovan 2006. godine, bez ijednog terena. Klub smo napravili da bi, prije svega dali gradu nešto bolje, da bi dali djeci ovog grada nešto bolje. Nije nam cilj bio da djeca dođu u ovaj klub samo na trening, provedu sat vremena i idu kući. Cilj nam je bio da dijete ostane u klubu nevezano za svoje sedmične treninge.

Sa koliko terena TK “Banja Luka” trenutno raspolaže?

– Trenutno imamo četiri terena. Terene smo sami gradili. Grad nam je izašao u susret odobrivši nam građevinske dozvole, a sada imamo i halu. Ali sve što je napravljeno, rađeno je u stilu standardne firmice koja diže kredit i radi korak po korak.

Koliko je grad Banjaluka bio susretljiv prema Vašoj ideji o osnivanju teniskog kluba?

– Danas nisu laka vremena i ono što je bitno je da niko ne koči projekat. Ovaj sport ima mnogo ljubitelja, kao što su ljudi koji su nama pomogli u stvaranju objekata, razvijanju i u podučavanju djece, te našem nekom skromnom životu.

Čemu vi učite djecu koja dolaze u Vaš klub?

– Mi učimo djecu sportskom životu, da se druže međusobno i da budu ekipa. Tenis je pojedinačni sport, ali mi pravimo tenisku ekipu. Odnosno, želimo da ta djeca budu zajedno i na treninzima tenisa i van njega. Pa čak i kada prestanu aktivno trenirati tenis, da uvijek imaju osjećaj da se negdje mogu vratiti i družiti se, pa maker to bilo i za 10 godina. Nije cilj samo napraviti šampiona. Šampion se rađa i može biti rođen bilo gdje. Nama nije cilj napraviti šampiona, već naučiti djecu pravilnim stvarima, naučiti ih da znaju slušati, naučiti ih životnom vaspitanju.

Da li su kod vas većina članova baš djeca ili starija generacija rekreativnih tenisera?

– Mi smo sve podredili djeci. Do 5 sati sve je podređeno upravo njima. Naravno, ne može klub opstati samo od djece. Potrebni su nam rekreativci, zaljubljenici u ovaj sport i drago nam je što imamo upravo te rekreativce. Ipak, najviše je djece. Uzrasti su od 5 do 20 godina, a najviše je onih do 14 godina. Najstarijih ima najmanje, jer naša djeca prekidaju sa tenisom kada upisuju srednju školu i fakultete. Posvete se školi, a tenis nastavljaju igrati iz ljubavi.

Tenis je propagiran kao skup sport. Koje je vaše mišljenje o tome?

– Ne slažem se sa tim. Mediji su “napuhali” cifre u tenisu i govori se o stotinama hiljada, ali napotiv, tenis nije skup sport. Znači, tenis za djecu nije skuplji ni od fudbala, košarke rukometa ili bilo kojeg drugog sporta. Možda bi trebao više koštati, ali zbog ovakvog stanja u državi ne može koštati više i jednostavno mora biti prilagođen standardima.

Vi uspješno vodite klub već pet godina. Koliko je Banjaluka plodno tlo za mlade talente?

– Kako sam već pomenuo, šampion se rađa, odnosno talenat se rađa. Mi možemo imati talente, ali da bi talenat dostigao nivo profesionalnog igrača mora imati pomoć roditelja, grada, države, što je za ove prostore jako teško uklopiti. To je priča koja se ponavlja stotinama godina. Svaki sport ima svoj sistem uspjeha pa tako i tenis i treba mnogo pomoći sa raznih aspekata da bi se talenat razvio u velikog sportistu.

Po Vašem mišljenju, kakvo je stanje u tenisu u našoj državi?

– Kada smo osnovani bili smo uključeni u teniski savez Republike Srpske i teniski savez Bosne i Hercegovine. To je na početku dobro funkcionisalo, ali je zadnje godine došlo do nesuglasica među savezima. Ne političkih već ličnih, i onda se sve malo zapustilo. To je jedina prepreka, jer bi se trebali promijeniti ljudi koje vode savez, da na njihovo mjesto dođu ljudi koji vole tenis. Onda bi i mi mogli stvarati neke nove Đokoviće, Nadale, Federere i ostale, jer za svaki sport je potreban sistem, a ovdje ga, nažalost, nema ni u jednom sportu.

Postoji li medijska pokrivenost mečeva kada su u pitanju djeca?

– Pa dobro. U vrhunskom sportu sve je drugačije. Ovo su ipak djeca i mediji ih mnogo ne dotiču. Za njih je bitno da imaju dobre uslove za treniranje, da se druže poslije treninga. U našem klubu postoji zajednička prostorija gdje gdje gledaju TV i imaju internet. Isto tako nam je cilj da članarina bude za svačiji džep, da na treninge mogu doći svi, a ne samo djeca bogatih roditelja.

Kada pominjemo medije, zar ne bi bilo bolje upravo zbog dece da mediji obrate pažnju na njih? Svi gledamo Đokovića, Nadala i ostale, ali zašto se i ta djeca ne bi osjećali kao profesionalci?

– Medijska pokrivenost može jako doprinijeti napretku djece. Djeca koja igraju trebala bi biti nagrađena za svoj trud spominjanjem njihovih imena. Za djecu je jako bitno da se negdje nalaze. Posebno kada je internet u pitanju, koji je sada 90%-tni izvor informacija. Rijetko ko čita novine. Bilo bi jako lijepo da djeca mogu vidjeti svoja imena na nekim web portalima. S obzirom da toga baš i nema, mi smo napravili nešto za njih. Imamo svoje turnire, tačnije osam turnira godišnje u svim kategorijama. TSRS je preuzeo na sebe da vodi evidenciju o djeci, boduju ih i rangiraju. Djeci je veliko zadovoljstvo kada vide svoje ime na njihovom sajtu, jako im je bitno da ustvari negdje postoje. Nebitno je koji su na toj listi, bitno je da je njihovo ime na njoj.

Šta je najbitnije za djecu u sportu?

– Vidite, ovaj klub je napravljen da bude drugačiji. Kako već rekoh, ne želimo da oni tu samo treniraju. Želimo im usaditi pripadnost nečemu. Htjeli smo napraviti klub u kojem ćemo im dati da pored svojih treninga igraju mečeve, da imaju treninge organizovane od strane trenera. Ispuniti im dan. Ja kao direktor kluba i prijatelji kluba, napravili smo dogovor da od naših prihoda kupimo djeci rekvizite. Za dijete je jako bitno da dobije nešto od kluba, da ih klub nagradi. Mi ih upravo tako motivišemo. Nagradimo njihov trud, upornost i zalaganje trenerkama kluba koje nisu na prodaju, već su nagrada. Takođe smo im dijelili rekete i loptice koje su, naravno, zaslužili.

Imaju li snove kako postaju Đokovići i Federeri i koliko je bitno da oni imaju takve snove?

– Naravno da imaju. Svi bi htjeli biti veliki teniseri i to je jako bitno. Djetetu se i ne treba objašnjavati kako je to teško. Posebno ako dijete pokazuje veliko interesovanje i zalaganje, potrebno ga je usmjeriti, jer nikad se ne zna u kojem od njih čuči šampion i koliko će neko od njih napredovati.

Postoji priča da su neki mediji predlagali da se teniska loptica uveća jer bi tada gledaoci preko malih ekrana mnogo lakše pratili kretanje loptice. Da li bi bilo moguće igrati tenis sa duplo većom lopticom?

– Tenis ima svoja pravila 120 godina i ne mijenjaju se. Sa tim povećavanjem ne bi se ništa postiglo osim da tenis izgubi na brzini i oštrini igre, i bilo bi jako teško igrati na taj način. Što se tiče tih koji ne vide lopticu, to je već njihova stvar (smijeh), jer tenis je jako malo mijenjan kroz istoriju i sve te izmjene su vodile tome da ovaj sport bude brži, dinamičniji i zabavniji. Evo recimo, moja majka gleda tenis sa svojih 65 godina i vidi loptu bez problema (smijeh).