Uroš Đurić o izložbi u Banjaluci: Čovjek se kreće uvijek iz muke

Uroš Đurić, umjetnik iz Beograda, kako sam o sebi voli da kaže, večeras s početkom u 19 časova u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske (MSU RS) otvoriće svoju prvu samostalnu izložbu u Banjaluci.

Izložba nosi naziv “Kojim putem do kuće” i zamišljena je kao vodič kroz multižanrovsku karijeru ovog svestranog umjetnika. Uz presjek posljednje dvije decenije bogate i uspješne karijere, Đurić će premijerno prikazati i najnoviji rad iz ciklusa “Bog voli snove srpskih umetnika”, koji je nastao u saradnji sa fudbalerima banjalučkog Borca. Nešto više o izložbi, umjetnosti, društvenim pitanjima, ali i strasti prema fudbalu, Đurić je pred otvaranje izložbe u prostorijama muzeja govorio za “Nezavisne”.

Da li je naziv izložbe “Kojim putem do kuće” povezan sa našim i drugim narodima Balkana, za koje geopolitičari često kažu da se nalaze na raskršću ili putu? Postoji li poveznica sa vječnim i nikad završenim seobama Srba?

“Odlična poveznica i apsolutno tačna. Taj naziv nije povezan samo sa seobama kao posebnom istorijskom komponentom samih Srba, već mislim da je to civilizacijski fenomen. Kada pogledamo istoriju civilizacije, to je istorija kretanja. Niko nije živio stalno na jednom mjestu. Sjeverna Amerika je naseljena preko Aleutskih ostrva od strane mongolskog stanovništva, od kojih su nastali današnji Indijanci i Eskimi. Mnogi ljudi ne znaju ni da su vikinzi ti koji su od Rusije napravili državu, da su se oni kretali od Baltika prema Crnom moru i da bi mogli tu teritoriju da drže pod kontrolom počeli su da grade utvrđenja i prva ruska dinastija je, u stvari, vikinška. Prvi ruski knez Rorik je zapravo viking.”

Pored seoba naroda, tu su lične i porodične seobe.

“Đurići, koliko ja znam, koliko mi je otac pričao, potiču čak iz Janjine, a to ti je danas dio na koji Albanci smatraju da polažu pravo i nalazi se u Grčkoj. Dakle, mi smo iz južne Albanije, iz Janjine i Epira, stigli do Dalmacije u okolinu Zadra, pa se popeli u gornju Slavoniju u okolinu Bjelovara, a onda je moj djed iz Budimpešte došao u Beograd. Cijelo to kretanje je zapravo trajalo nekoliko stotina godina. Kretanje je uvijek bilo kretanje, za boljim uslovima života, za poslom. Sve ono što se događa sa Sirijcima danas događalo se otkad je svijeta i vijeka.”

Dakle, to je globalni fenomen koji je nezaustavljiv?

“Uvijek se čovjek kreće iz muke. Strašno je interesantno kada noću gledate satelitske snimke planete, vi zapravo shvatite koliko je ona pusta i da je najveća koncentracija noćnih svjetala u priobalju. Znači da većina sveta živi na moru i u slivovima velikih reka. Onda shvatite da ljudi ne mogu da žive bez vode. Mi smo prebogati vodom. Sjećam se da je jedan iranski režiser tokom ratova devedesetih dolazio na “Fest”. Dok je avion letio iznad Srbije i spuštao se, čovjek je bio fasciniran, te je rekao: “Zašto vi ratujete, kod vas je sve zeleno”. Iran je jedna golet u prosjeku na hiljadu metara nadmorske visine, u kojoj je klima poprilično nezgodna i tu gotovo da nema velikih rijeka i riječnih slivova. To je skoro pa Mjesečev pejzaž. I onda on kada je vidio sva ta naša bogatstva, gdje god da pljuneš nešto raste, nije nikako mogao da razumije naše razloge za ratovanje.”

Elem, ovo Vam je prva samostalna izložba u Banjaluci i presjek karijere.

“Presjek posljednjih 20 godina, perioda koji je zapravo presjek moje internacionalne karijere. Ja sam svoju karijeru počeo negdje 1997. godine da eksportujem i 1999. je to već postalo neka vrsta, da tako kažem, stalnog integralnog dijela moje profesionalne biografije. Interesantno je da onog trenutka, to je isto sa fudbalerima, kada sam svoju karijeru etablirao van zemlje – kao da sam prestao da budem umjetnik u svojoj zemlji. Nekako me je bilo sve manje.”

Zašto je to bilo tako?

“Možda zbog nedostatka novca, možda zbog taštine, postoji 1.001 razlog.”

Banjaluka je takođe dugo čekala na Vašu prvu samostalnu izložbu.

“Nije to slučajno. Program MSU RS je naglo skočio u vrijeme kada je Mladen Miljanović izlagao kao predstavnik BiH na Venecijanskom bijenalu. To je bilo još u prethodnom sazivu. Od dolaska Sarite Vujković i tima koji je ona okupila oko sebe napravljena je tolika razlika da je ovaj muzej zaista do te mjere odskočio da je postao jedna od najznačajnijih regionalnih institucija. Potpuno je u rangu sa Muzejom savremene umjetnosti u Ljubljani, Beogradu, Bukureštu, koji imaju vrlo intenzivan program. Prošle godine je postavka Radenka Milaka na Venecijanskom bijenalu bila istinski hit na međunarodnoj sceni. Dobijali su toliko dobre kritike i ocjene u vodećim svjetskim medijima koji se bave savremenom umjetnošću da je to bio jedan impresivan i značajan uspjeh za sredinu koja je ipak mala. Doduše, značajna tradicija iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Vrbaske banovine ipak govori da ovdje postoji stanovništvo koje je naklonjeno progresu. Aleksandar Aljehin, svjetski šahovski prvak, je dolazio u Banjaluku da igra simultanke u ono vrijeme bez letova. To je isto kao da danas dođe Federer da igra sa lokalnim klincima tenis. Aljehin je bio apsolutna zvijezda tog vremena. Tako mi je jako drago da se Banjaluka diže i u ovom vremenu i da poprima ulogu nekog kulturnog centra.”

Publiku ste na izložbu pozvali u dresu banjalučkog Borca. Kako Vam nije prvi put da radite sa fudbalerima, moram Vas pitati koje mjesto u Vašem životu i radu zauzima fudbal?

“Ja ne pravim tu vrstu hijerarhije. Fudbal je integralni dio mog života, kao i školovanje, hrana, slikarstvo. Fudbal je nešto što sam izabrao u životu i što predstavlja veliko zadovoljstvo. Iz njega sam mnogo učio – o društvenim odnosima, o načinu na koji funkcioniše svijet. Ako zađete dublje u fudbal shvatite da njegova popularnost leži u činjenici da za ovu igru nisu potrebne nikakve posebne fizičke karakteristike. Imate niske, ali i visoke fudbalere, imate zdepaste, ali i dugonoge fudbalere. To je igra koja, za razliku od svakog drugog sporta, ne pravi diskriminaciju. Vi ako hoćete da bacate kuglu morate da imate 150 kilograma, ako hoćete da igrate košarku morate biti visoki dva metra. Fudbal je upravo sve suprotno, za svakoga postoji uloga. To je priča o društvu. Ako se dobro podjele uloge u društvu i ako se međusobno dobro razumijemo, to će donijeti rezultat. Tu imate loše i dobre dane, loše i dobre sezone.”

U Banjaluci i Novom Sadu vodili ste publiku kroz izložbe Grejsona Perija i Demijana Hersta, zvijezda savremene umjetnosti sa fudbalskim zaradama. Zašto na Balkanu danas ne postoje toliko bogati umjetnici?

“Zato što mi nismo dio tog sistema, inače bi Nemanja Matić i Bane Ivanović igrali ovdje, a ne u Mančesteru i Čelsiju. Čak ni Milan Đurić ne bi igrao u Čempionšipu, nego bi igrao u Tuzli. Problem je upravo taj kad nema mogućnosti. Onda je logično da i mene sve manje mogu da priušte domaće galerije jer ja nisam spreman, kao što niko normalan nije spreman, da neprekidno ulažem sopstveni novac u produkciju kulturnog života zajednice.”

No, Vi ste još kao mlad slikar, prije već pomenute internacionalne karijere, u “Manifestu autonomizma” zajedno sa Stevanom Markušem govorili: “Mi smo klasici”, odbacujući sve nametnute klasifikacije…

“Tako je. Mislim da svako ko dođe sa nekim autonomnim jezikom jeste klasik. Kada se pojavio Hendriks, njega je kao gitaristu bilo nemoguće imitirati. On jeste doneio neke nove elemente u sviračkom umijeću gitare, ali Hendriks je jedan jedini. Mogu ljudi od mene uzimati neke elemente, iz mog rada, ali oni ne mogu biti ja kao umjetnik, ako me razumijete. U tom smislu Hendriksa je nemoguće klasifikovati i kao avangardu zato što je avangarda nešto što prethodi, ali nikad ne oblikuje do kraja. Kada se pojave izuzetne ličnosti, one oblikuju vrijeme. Smatram da smo Stevan Markuš i ja upravo takve ličnosti koje su bezobrazno i mladalački izgovorile: “Da, mi smo klasici”, te došli sa jedinstvenim jezikom koji je nemoguće kopirati i mislim da je vreme pokazalo da smo bili u pravu (smijeh).”

Ovdje vidim i jedan autoportret iz filma “Mi nismo anđeli”. Zašto ste pristali na snimanje nastavka ovog filma uz rizik da Vas dobar dio uglavnom neobaviještene javnosti pamti kao glumca?

“Nisam mogao da dozvolim da Bjela (D. Bjelogrlić) igra anđela (smijeh).”

Izvor: Nezavisne / Autor: Milan Rakulj