Moćnije od čarolije Harija Potera

“I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti“

U subotu, 26. maja u Krupi na Uni, održana je manifestacija “Ćopićeve staze djetinjstva”, pod pokroviteljstvom opštine Krupa na Uni, Zavičajnog društva “Branko Ćopić”, te Fondacije Branko Ćopić. Nećemo se osvrtati na samu manifestaciju, nego ćemo je iskoristiti kao povod da se prisjetimo našeg divnog pisca, nježnog zaštitnika i savremenim rječnikom kazano – pokroviteljem djetinjstva, ali onog pravog, zdravog djetinjstva provedenog u igri negdje na nekim poljanama…

Poznato je da je Branko pisao mnogo, međutim, uvjerena sam da svi oni koji ga vole, zavoljeli su ga zbog njegovih knjiga za djecu. Svi, ili bar one generacije prije Harija Potera i ostalih sličnih noviteta, odrastali su uz pomoć nezaboravnih Ćopićevih knjiga za djecu: Orlovi rano lete, Magareće godine, Bosonogo djetinjstvo, Bašta sljezove boje, Priče zanesenog dječaka… I u samoj piščevoj pojavi ima nešto zaštitničko, blago, (zaneseno, uprkos iskustvu) prepuno razumijevanja i simpatije za dječija mangupstva. I sam Branko kaže:

“Pisanje za djecu za mene je najljepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za djecu, ja se osjećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti.”

Branko Ćopić, pisac, možda bolje reći pjesnik, svoju magiju nije prosipao iz čarobnih štapića i sličnih čudesa nego iz svoje prirode, epske širine i djetinje iskrenosti.

Ljepota jednostavne riječi i rečenice; posjedovanje istovremeno i težine i prozračnosti kao da su postali mana. Izgleda da je jednostavnost postala nešto što nije primjereno savremenim proznim književnim djelima, jer eto ne živimo jednostavno, to je čak i sramota. Imperativ je živjeti brzo i ludo. Tako se i u književnosti sve manje-više svelo na savremeni menhetn stil, bez te katarzične crte u smislu da vas oplemeni, razdraga, oduševi. Komplikovane rečenice koje vas,  kao, tjeraju na misaonost, a zapravo se više izgubite kako u svojim, tako i u pretencioznim mislima ovdašnjih pisaca.

Bez pitomosti, nježne i stamene ruke pisca koja vas vješto zavede i uvuče do samog izvora bogatstva i ljepote koju pruža jedno zaista vrijedno književno djelo.

“Ispričaću priču vama
o bosanskim planinama,
o Krajini, gnijezdu buna
kud protiče brza Una”

Još jedna potvrda da između jednostavnosti i složenosti postoji znak jednakosti, da harmoniju kako god da ju je teško dostići, kad je dosegnemo, ona je jednostavna u svojoj očaranosti. Ćopićevi romani su satkani od jednostavnih rečenica, uvijek bliskih predjelu o kojem piše, i gotovo uvijek je to u oreolu prirode. Ona je jedan od najbitnijih scenografija Ćopićeve proze, ona je pozornica igre, vječno mlado utočište djetinjstva.

Opet, ima u svemu tome naznaka tuge, melanholije, nad spoznajom da djetinjstvo i ono najljepše, idealizovano doba mladosti, najbrže prođe i da se uz sav napor nakon mnogih godina iskustva one ne mogu vratiti sjećanjem bez žala, a čim je žal prisutna, to više nije to. Trenutak je trenutak, a onaj osjećaj ispunjenosti i opijenosti životom nikada nije snažniji nego tad.‎

“…I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato. Pa se onda katkad žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva: Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti tješiti se rakijom kao moj strikan?“ (Pohod na mjesec)

Savršeno, niti šta dodati niti oduzeti; prosto vas milina obuzima, i dotiče vam i um i dušu. Znamo kako je Branko okončao svoj život “i najzad završivši pesmu”… Kroz svoje najljepše priče i pjesme Branko se obraća onom zaspalom djetetu u odraslom čovjeku, i odraslom čovjeku što čuči, vreba u djetetu.