Zašto mi ovo ne bismo mogli? Epizoda 4: U Kopenhagenu nema čekanja

Već duži niz godina, Danci su zvanično najsrećniji narod na svijetu. Ove godine, kada sam posjetio glavni grad te zemlje, shvatio sam i zašto. Većinu stvari su usavršili toliko da ne dolaze u svakodnevne sitne stresne situacije. Hladna zemlja u kojoj sve funkcioniše savršeno je najbolji način da se opiše Danska.

Hladno je. Prehladno. Za nekoga ko dolazi sa jugoistoka Evrope ovo je vjerovatno najteži dio boravka u Danskoj. A pored jako visokih cijena, vjerovatno i jedini težak dio boravka u Danskoj. Jer sve ostalo vam neće izazvati nikakav problem, niti glavobolju. Ljudi, premda na prvu zatvoreni, veoma su ljubazni. I što je najbolje, barem u Kopenhagenu, svi govore engleski jako dobro, tako da se komunikacija sa njima odvija s lakoćom. Danska kuhinja je veoma različita u odnosu na našu, ali svakako veoma ukusna. Naročito kada kročite u njihove pekare i probate peciva po kojima su poznati.

Kada dođete iz zemlje u kojoj je haos jedino što je sigurno u zemlju u kojoj je sigurno gotovo sve, shvatite koliko je čovjeku život lakši kada je sve oko njega uređeno i organizovano jednostavno, prema dobrom planu. Ako bih morao izdvojiti jednu stvar u Kopenhagenu koja je primjer dobre organizacije, bio bi to javni prevoz. Autobusi, metro, vozovi. Bila bi umjetnost ne snaći se u njihovom javnom prevozu.

Ruta, stanice, kao i sva obavještenja prikazuju vam se na ekranima, na danskom i engleskom jeziku. Tajming različitih oblika prevoza usklađen je tako da kada siđete sa voza, metro će doći taman na vrijeme da se ležerno popnete do metro stanice, a zatim kada izađete iz metroa, autobus koji vozi do željenog odredišta stiže kroz svega par minuta. Iako vam je informacija o dolasku busa koji ide svakih desetak minuta možda i nepotrebna, nju ćete pronaći na info ekranima koji su postavljeni na svakoj stanici. Na njima možete vidjeti gdje je vaš prevoz i za koliko će minuta stići. Više puta sam se zapitao zašto neko ovdje uopšte koristi auto pored ovako dobro organizovang javnog prevoza.

Sa povratkom iz Kopenhagena, došao je i povratak u realnost. Za precizno korištenje banjalučkog javnog prevoza potrebna je isključivo jedna osobina-vidovitost. Jer jedino je tako moguće prevesti se sa jednog kraja grada na drugi ukoliko koristite više od jedne linije autobusa. A čak i ako imate sreću da koristite samo jednu liniju, neki oblik sigurnosti imate samo ako ulazite na prvoj stanici. Pod uslovom da polazak ne kasni, opet. Povezivanje dvije ili više linija često je nemoguća misija, ili neisplativa u boljem slučaju. Iz ličnog primjera znam da za dolazak od kuće do fakulteta trebam promijeniti 2 autobusa, između kojih se čeka i po pola sata, da bih zatim još pješke išao nekih desetak minuta. Sve to u gradu od 190 000 stanovnika, na relaciji koja se automobilom pređe za 10-15 minuta, u zavisnosti od saobraćaja.

Mi nismo Kopenhagen i nemamo ni metro, ni vozove, ni savremene autobuse. Ali poenta nije u tome, već u usklađenosti. Za nju nije potreban novac, već planiranje. Uspostavljanje rasporeda vožnje za svaku stanicu, uz usklađivanje termina linija koje se često zajedno koriste umnogome bi povećalo efikasnost gradskog javnog prevoza. Ljudi bi ga više koristili, jer bi bio podjednako efikasan kao automobil, a značajno jeftiniji. Manje zagađenja i manje stresa učiniće i nas srećnijima. No, ključ je u planiranju. Ali ako su mogli Danci, zašto i mi ovo ne bismo mogli?

Banjaluka.com / Autor: Nikola Vidović