Primjena slile u životu i radu sa psom

Sve češće srećem ljude koji zbog pretjerane prisile imaju problema sa svojim psima. Divimo se psima, kažemo da je pas pametna životinja, što i jeste, nismo ni svjesni koliko, a onda se prema njima odnosimo kao da baš ništa ne razumiju. Za sve što ga hoćemo naučiti ili reći svom psu, ima način u kojem nema prisile.

Fizičko nasilje kao ni psihološki pritisak nikako ne priliče ulozi vođe, niti trajno rješavaju bilo kakav problem koji imate sa svojim psom. Pas se meni ne „pokorava“, to podrazumjeva strahopoštovanje i silu. Pas se meni „prepušta“ jer sam zaslužila svojim ponašanjem prema njemu da mi vjeruje i uz mene se osjeća bezbjedno.

Alfa mužijak je vođa čopora, zajedno sa alfa ženkom. Članovi čopora njega sami biraju za svog vođu i dobrovoljno ga prate. Isto tako u svakom trenutku, bilo koji član čopora može da ga napusti i formira svoj vlastiti čopor. Alfa mužijak je najčešće i fizički najsnažniji mužijak u čoporu, a svoju snagu koristi da zaštiti ostale članove svog čopora, kao i teritoriju koja im pripada, od potencijalnih opasnosti i prijetnji u vidu drugih pasa i drugih čopora. Naravno, u tome mu pomažu svi članovi čopora, ali zar nije sjajno imati „velikog brata“ na svojoj strani? Alfa boravi uglavnom na najvišem uzvišenju ne zato što je najviši u hijerarhiji nego zato da osmatra okolo i stražari čuvajući čopor i teritoriju. Alfi se vjeruje. Šta još alfa mužijak radi? On pažljivo bira plijen i mudro organizuje lov, vaspitava štence, igra se sa ostalim članovima, itd. Alfa sprječava fizičke sukobe između ostalih članova čopora, jer mu je svaka zdrava njuška prijeko potrebna za opstanak čopora. On će uvijek podijeliti svoju kost, jer zna da je u svakom trenutku, bez problema, može uzeti nazad. Alfa može i da se ljuti, ali njegove opomene su odmjerene i trenutačne. Alfa nije siledžija. Alfa je pravedan. Psi to vrlo dobro shvataju i razumiju. Alfa nema povodac, ali ima harizmu. Alfa ne radi ništa da bi bio Alfa, on je jednostavno takav. Alfa se prepoznaje na prvi pogled.

U mojoj ulici bio je jedan Max, veliki, raskošan rot, kojeg je vlasnik ujutro rano puštao da se sam prošeta. Maxov vlasnik znao je reći „Neće on…“ Vlasnicima nije uvijek za vjerovati, kao ni meni kad govorim o svom psu,  ali, jedno jutro se Max vraća iz šetnje a njega prati nekoliko lutalica. Oni su izabrali Alfu. Moja Besi bi već sa desetak metara dotrčala do Maxa, vrti repićem, spustila se nisko, liže ga po njušci, pleše, sa punim povjerenjem i bez imalo opreza, zadrške ili formalnosti u pozdravljanju. Ovo se, na isti način, desilo još nekoliko puta, sa Mićkom (staford), Foxom (mix staforda i labradora), Mirnom (malamut). Alfe imaju to nešto, harizmu, zbog koje im se predajemo. Alfe se prepoznaju na prvu, čak iz daljine.

A ja? Ja imam povodac, a da li imam harizmu? Ja sam izabrala svog psa i odlučila da baš on bude dio moje porodice. Ja nisam alfa mužijak, nisam ni alfa ženka, a nisam ni vođa samo zato što imam povodac. Moj pas ne može da ode od mene i formira svoj čopor. On mora da živi sa mnom. Zato je neizmjerno važno da moj pas u procesu zajedničkog življenja baš mene izabere za svog vođu. Treba da zaslužim poziciju vođe. Kako? Nije jednostavno ali je jasno. Pravednost, povjerenje, dosljednost, šetnje, igra, razumijevanje, međusobno uvažavanje i poštovanje, zajedničke akcije… A što je najvažnije, bezbjednost i zaštita. Kad date povodac nekom trećem i on bude grub prema vašem psu, a vi to gledate i ne činite ništa, to je vrhunac izdaje. Alfa nikad ne bi tako lako prepustio člana svog čopora na milost i nemilost nekom drugom.

Šta nedostaje u ovoj jednačini između Alfe i mene? Prisila! Pas prvenstveno treba da bude uz mene jer on to želi i raduje se tome. Moj pas treba da želi da bude baš moj pas. Najbolje vaspitani, najposlušniji, najsmireniji i što je još važnije, najsretniji psi koje sam srela, imaju vlasnike koji čak ne podižu ni ton. Budite vođa koji se prepoznaje na prvi pogled.

Suzana Spasojevic, problemi u ponašanju i trening kućnih ljubimaca