“Ko jednom, sine, u voz uđe, tu mu srce i ostane”

Priča o željeznici danas je mahom sjećanje na dane bez “bijesnih” automobila, androida i rastrzanosti između odlazaka u supermarket i na čosove joge.

Priča je to o kolektivnoj svijesti, kada se prugom odlazilo na školovanje i posao, kada su knjiga za prijatno drijemanje, pečeno pile u koferu i vjetar u kosi na prozoru bili neprikosnoveni putni i životni aksesoari. Priča je to o nepatvorenim ljudima, ali i o progresu koji je takođe išao putem tračnica, o znaku da se putuje ka pravoj stanici…

Danas, kod nas je sve manje onih kojima je voz omiljeni način javnog prevoza, baš kao što je u Evropi, ali i ostatku planete. Nebrojeni su oni koji su zagazili u ko zna koju deceniju, a da nikad nisu zakunjali u vagonu. Oni koji su se srodili s prugom bi rekli: “Velika šteta”, jer, kako kažu, voz je kao dijete ili veseli psić, lako vam se i trajno podvuče pod kožu.

“Studirao sam na elektrotehničkom fakultetu i u nekom periodu sam došao na željeznicu, sasvim slučajno, da radim koji mjesec, pa da vidim šta ću dalje. Bilo je to prije više od 30 godina i, evo, i danas sam tu! Jer, kao što su i meni tad stari rekli, tako i ja sad tebi – ko jednom, sine, u voz uđe, tu mu srce i ostane”, govori kondukter Miroslav Pejić iz Banjaluke, dok sjedimo u kupeu voza koji se iz njegovog rodnog grada otisnuo ka Doboju.

KUĆI S MATURE

Među putnicima lica različitih godina, pristigla na peron svako iz svoje potrebe i pobude, ujedinjeni u sporom kloparanju točkova po šinama. U vagonu, kakvog mnogi već decenijama pamte, ali besprijekorno urednom i čistom, sneno kroz prozor, dok se napolju budi dan, gleda i, valjda, o budućnosti mašta djevojka u zelenoj maturskoj haljini. Frizura i šminka su na mjestu, a ona dovoljno mlada da joj nije bilo teško s oproštajne školske zabave uskočiti u prvi jutarnji voz do rodnih Peulića.

“Odrasla sam kraj pruge, za nas je putovanje vozom sasvim prirodna stvar. Tri godine sam svakodnevno išla vozom u školu i nazad kući”, govori mlađahna frizerka Veselinka Peulić, smiješeći se na našu konstataciju da je prethodna noć vjerovatno bila nezaboravna čim sa suncem stiže kući.

“Ma, ne može se porediti voz sa drugim sredstvima prevoza, udobnije je, čistije, sjedneš i uživaš. Jedino bih voljela da češće saobraćaju, ovako skoro cijeli dan moraš čekati da se vozom vratiš kući”, dodaje ona.

Problem s vremenom i čekanjem nema veteran i života i voza Slavko Ivanković. Sa svojih, precizno podvlači, 86 i po godina, naputovao se šinama, pa se vozom i danas iz Banjaluke svako malo prebaci do rodne Jošavke – kaže, nije mu teško ni zoru prevariti, a i što bi ga neko vozao naokolo kad sve može sam?!

“Često putujete vozom”, pitam ga.

“Kad god idem u Jošavku, ja na voz, pa polako”, govori Ivanković.

“A je l’ bolji voz od drugih prevoznih sredstava”, nastavljam.

“Dobar je voz, ali još bolji je bicikl! Vozim ga i dan-danas i uvijek gledam za lijepim ženama, pa mi je zato i vid oslabio”, dočarava starina svoju karijeru putnika, ali i zavodnika.

RADNI I VIJEK ZA DUŠU

Cijeli radni vijek je vozom putovao Banjalučanin Dragoslav Tešić. Kako radni, tako i sadašnji vijek za svoju dušu neraskidivo mu je vezan za šinska vozila, pa u rodno selo nadomak Banjaluke svaki dan putuje vozom da obrađuje baštu. To mu, kaže, ispunjava penzionerske dane i vraća ga prirodi, a slično razmišljaju i ostali u kupeu s njim, mahom penizoneri, dok žustro vode tipične muške razgovore – o sportu, situaciji u državi i ko je za šta kriv, odnosno, zašto je Real bolji od Barselone.

“Bar jednom sedmično krenem ovako rano do Snjegotine, pa do neko doba šetam prirodom i opet vozom nazad. Šta u gradu čovjek da radi po cijeli dan? Ovako, uživam, mir, tišina, a i za zdravlje je dobro”, govori penzioner Milosav Dubravac.

Prisjeća se da je u neka prijašnja vremena voz bio omiljeno prevozno sredstvo i dio nacionalnog identiteta. Mladi su, priča, na radnim akcijama gradili pruge, jer se znalo da veličina željezničkog saobraćaja oslikava snagu zemlje i njenog razvoja – s ponosom se tada, kaže, pruga i pravila i koristila.

“Danas rijeto ko, nažalost, hoće da koristi voz. Svi bi samo auto i ako nemaš auto nisi niko i ništa! Mladi danas drugačije žive, više su pod stresom, ne okreću se prirodi i samo nešto ganjaju, negdje žure, nemaju vremena i dok se okrenu – prođe brzi voz”, slikovit je Dubravac.

Nije baš brzi, a nije ni stvaran, ali jedan voz je našeg najmlađeg saputnika privolio da porani, pa put pod noge. Trogodišnji Strahinja iz Doboja s bakom i djedom prvi put putuje vozom, kojem odmila tepa Tomica. To nije slučajnost, jer ovaj mališan, baš kao i mnogi drugi, obožava crtić u kojem istoimena parna lokomotiva uživa u svakodnevnim zgodama i nezgodama s prijateljima vagonima.

“Lijepo mi je, jedem kiflu s paštetom, a tata mi je dao para da sebi kupim novog Tomicu”, kaže maleni plavušan, pokazujući nam svoje autiće koje je ponio na putovanje.

ŽIVOT IZ LJUBAVI

Pročitah negdje da niko na ovom svijetu na pruzi ne radi bez ljubavi. To kloparanje točkova jedan je od krajnjih civilizacijskih dometa, ali baš kao što je svojevremeno dočaravao domaći film “Četiri kilometra na sat”, ta spora, lagana vožnja tjera ljude da se opuste i prepuste. Rijetki ne zadrijemaju, nošeni mislima o nekoj novoj životnoj stanici, uživajući u krajoliku ili, prosto, evocirajući uspomene.

“U ona vremena, krene rano voz iz Zagreba za Sarajevo i do Banjaluke stigne dvanaest krcatih vagona. Ljudi su masovno vozom putovali na posao, a kad krenu izlaziti na nekoj stanici pomisli čovjek da je tu neki zbor”, prisjeća se Pejić.

Kaže da je lepeza putnika, iako ih je manje nego nekad, šarolika – od učenika, do studenata i radnika sve do penzionera, kojima je je voz najeftiniji, ali i najkomforniji put u avanturu.

“Putuju s nama svakodnevno i Kinezi koji rade u Stanarima. S njima nema šale, tačno znaju koliko košta karta, odmah spreme novac i ne daju se zbuniti. Kažu da su zadovoljni, ali bi, kao i mnogi domaći putnici, voljeli da ima malo više linija”, zaključuje Pejić i poručuje nam da opet dođemo putovati s njima, jer, kako dodaje, svaki voz je jedna priča isprepletena ljudskim sudbinama koje prevozi.

Izvor: Nezavisne