Ljiljanina priča je razbjesnila cijeli Balkan: Ova žena je operisana od raka, i takva je otišla u Glavnu poštu!

Priča Ljiljane Pranjić, operisane od raka, treći put ove godine, obišla je region.

Riječ je o gospođi iz Hrvatske koja je doživjela neprijatnu situaciju u Glavnoj pošti u Branimirovoj.

Naime, red je bio dug, ona je osjetila slabost i kada se pozvala na svoju bolest i zamolila da joj ustupe mjesto, doživjela je napad.

Sve to opisala je na svom Fejsbuk profilu detaljno opisujući kome se sve obratila, koliko joj je bilo teško da dobije tuđe razumijevanje i kako je na kraju otjerana – iznemogla, uz salvu ružnih riječi i bez pošiljke po koju je došla.

“Da li da se smijem ili da plačem”- upitala je žena kojoj se u aktivnoj borbi za život ispriječila borba za mesto u redu. I koju nije dobila.

Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti:

“Zašto nije dobro dobro izgledati u Glavnoj pošti Branimirova.

Operisana sam prije dvije nedelje. Dok sam se oporavljala i mirovala naručila sam malu lampu od jedne gospođe iz Slavonskog Broda koja ih sama izrađuje. Volim svojim izborima podržati domaće kreativce. Volim svoje novce dati onima koji stvaraju svojim rukama.

Ona ju je napravila i poslala HP ekspresom. Iako HP ekspres traži od pošiljaoca broj osobe kojoj dostavljaju, njihov zahtjev je tek forme radi, radi boljeg utiska. Dostavu su pokušali u ponedeljak tačno onda kada je moj hirurg čupao konce iz mene. Nije im ni palo na pamet da me nazovu. Samo su ostavili papirić.

Danas me moja R odvezla do Glavne pošte. Više nema samo posebnog šaltera za podizanje pošiljaka nego su svi šalteri za sve usluge. Čekala sam neko vrijeme i postalo mi je slabo. Shvatila da neću jos sat vremena doći na red.

Uočim krajičkom oka jednu gospođu s pločicom kako se vraća na svoje mjesto, pristupim i zamolim savjet. Objasnim da sam nedavno operisana, da mi nije dobro i da li ima načina da dobijem pošiljku preko reda. Gospođa je u najboljim godinama, sluša me s empatijom i kaže “naravno”. I pošalje me na na šalter 9. Na šalteru 9 radi mlađa žena.

Otvaram zagradu. Zašto je važno da je prva gospođa u najboljim godinama, a druga mlada osoba? Jer ja računam da osoba koja ima više godina vjerovatno ima više životnog iskustva, vjerovatno je prošla uspone i padove, doživjela par udaraca sudbine i da je posljedično empatičnija! Za mladu osobu ne znam koliki joj je kapacitet za empatiju. Znam da se moj povećao s mojim životnim nedaćama, a da je mlada verzija mene bila bedasta. Zatvaram zagradu.

Ponovim priču mladoj ženi. Operisana sam prije dve nedelje, nije mi dobro i ne mogu čekati itd itd … Ona me saslušala i nevoljno se složila. Samo da odradi ženu prije mene koja čeka. Naravno.

Taman sam se spremala pružiti svoj papirić kad je usljedila blokada. Jedna gospođa se baca između mene i šaltera i viče na mene zašto pokušavam preko reda. Mirnim glasom objasnim da sam operirana i da mi nije dobro. I dalje me ružno gleda. Izvlačim kartu raka. Uzaludno. Ja previše dobro izgledam, kaže. Na to uskače i mlada osoba na šalteru. Ponavlja da previše dobro izgledam! Da li da se smijem ili plačem?

Voljela bih reći da sam ostala kul i da nisam digla glas na gospođu koja je i dalje vikala na mene. Ili da sam joj nešto hladno i dostojanstveno odrezala. Ali nisam. Nemam ja takvu prisebnost duha. Kada se agresivnoj gospođi pridružio i jedan gospodin, ja sam samo pokunjeno izašla iz pošte.

Nemojte dobro izgledati u Glavnoj pošti, pouka je ove priče. Neće vam verovati ako vam ne bude dobro.

I sada sam ja tužna i pretužna – što zbog toga što nemam lampu, što zbog ružnoće tih ljudi. Koliko nesrećna i jadna mora biti ta žena! Kakav je njen Svemir i sa čime se ona susreće u životu? Jer srećan i ispunjen čovjek neće tako reagovati.

P. S. Lampu će danas preuzeti jedna divna duša”.

Izvor: Espresso