Draženko Ninić, kik-bokser: Prodao sam pojas evropskog prvaka

Objavljeno: 6. 12. 2018 u 09:36h

Gost našeg portala bio je legendarni Draženko “Dražo” Ninić, proslavljeni banjalučki kik-bokser, koji je u svoje vrijeme osvojio sve što se osvojiti moglo. Kako kaže, jedino ostaje žal što nije osvojio medalju sa Olimpijskih igara, zbog toga što kik-boks tada nije ni bio Olimpijski sport i uvjerava nas da bi i to ostvario da mu se pružila prilika. On je dokaz da ljudi koji su uspjeli da postignu velike rezultate u svom životu, ipak mogu da se održe na tlu, da budu normalni i da se ponašaju kao što bi se ponašali i da nisu postali ono što su postali. Za sebe kaže da je narodni čovjek i da će to uvijek biti.

Za početak, recite nam kako ste se odlučili baš za kik-boks? Postoji jedna zanimljiva anegdota vezana za to, pa nam je ispričajte.

“Imao sam tada svega 17 godina. Kolege i ja smo bili u jednoj diskoteci u Novom Sadu, a sa nama je bila i sestra jednog od kolega. Tu su bili neki momci koji su nju zadirkivali, pa smo mi stali u njenu zaštitu. Oni su bili stariji od nas 6-7 godina i pritom reprezentativci tadašnje države u karateu. Počela je neka svađa, gdje sam ja govorio kako ne želim da se tučem, ali me je ipak jedan od njih udario dva-tri puta i pritom mi razbio arkadu. Tada sam i ja uzvratio, te sam za kratko vrijeme “posložio” njih trojicu. Na kraju, dobio sam i ja batine, ali su i oni. Poslije toga sam sebi rekao: “Dražo, više nikad u životu nećeš dobiti batine!”. Nakon toga sam počeo da treniram “Kung Fu full contact” jer u to vrijeme kod nas nije postojao kik-boks i mogu da vam kažem da poslije toga nikada više u životu nisam dobio batine.”

Kako su Vaša porodica i prijatelji reagovali kad ste počeli da se bavite kik-boksom?

“Roditeljima nisam ni govorio da se bavim time. Recimo, 2000. godine sam se borio za prvaka Evrope u Italiji, u jednom manjem mjestu pored Venecije, gdje sam došao do finala i osvojio titulu. Tada zovem oca i kažem mu da sam postao prvak Evrope, na šta mi on kaže: ,,Aha, aha. Dobro, dobro. Reci mi šta radi komšija Simo?’’. Kasnije kada je pročitao u novinama da sam postao prvak Evrope i da je to ozbiljna priča, tek tada je ozbiljno shvatio o čemu se tu radi. “

Da li ste imali nekog životnog ili sportskog idola?

“Imao sam idola i u sportskom i u životnom smislu. U sportskom smislu je to bio holandski K1 borac Peter Aertz, koji je imao nadimak “Drvosječa” i koji je četiri puta osvojio svjetsku titulu u K1. Bio je velika legenda, a čak sam ga i upoznao jedne prilike u Novom Sadu. S druge strane, u životnom smislu sam imao više osoba koje su mi bili inspiracija i koje sam poštovao. Neki od njih su Nikola Tesla, patrijarh Pavle, Novak Đoković… Sve su to ljudi koji su uradili mnogo toga za ovaj narod i zbog toga im se veoma divim.”

Postoji jedna veoma zanimljiva anegdota o jednoj od Vaših prvih borbi u ringu. Možete li nam reći nešto više o tome?

“Da, to je bio drugi ili treći meč u mojoj karijeri. Sjećam se da sam tada boksovao protiv jednog momka koji je nastupao za kik-boks klub “Crvena zvezda” i da je do tada imao nekih 20-ak mečeva, od čega je, mislim, 19 dobio nok-autom. On je bio apsolutni favorit, a ja potpuni anonimac koji dolazi, praktično, na njegov teren. Nokautirao sam ga klasičnim nok-autom u drugoj rundi, a on je poslije tog meča odlučio da se više ne bavi kik-boksom. Eto, tako je sve to, otprilike, počelo.”

Koliko je profesionalni sport promijenio Vaš život i da li ste imali dovoljno vremena da se posvatite privatnim obavezama?

“Profesionalni život sportiste oduzima mnogo vremena. Dva puta dnevno se trenira. Kada se osvoji neki meč, trener ti da nekih sedam dana odmora, ali, u suštini, imao sam jako malo slobodnog vremena. Propustio sam mnogo važnih stvari u životu svojih prijatelja i porodice, kao što su njihovi rođendani, rođendani njihove djece, svadbe, krštenja, veselja i slično. Uglavnom, puno sam bio zauzet i mnogo toga sam u životu propustio, ali sam sa druge strane postigao mnogo toga na profesionalnom planu.”

Postoji mnoštvo primjera profesionalnih sportista koji su se ranije penzionisali, što zbog nemogućnosti usklađivanja profesionalnih i privatnih obaveza, što zbog zasićenja, povreda ili nečeg četvrtog. Da li ste Vi ikada tokom karijere razmišljali prestanku bavljenja kik-boksom iz nekih razloga?

“To se sasvim spontano desilo u 34. godini, u naponu snage, kada sam polomio šaku lijeve ruke. Tada sam išao na operaciju, kada me doktor pitao da li ima tu nekih para u kik-boksu. Ja sam mu rekao da baš i nema, na šta mi je on rekao: “Sine, batali to, zasnuj porodicu i posveti se tome…”, a ja sam odlučio da ga poslušam. Inače, doživio sam više povreda tokom karijere. Lomio sam nos, dva puta šaku, desnu stranu rebara, imao sam napuknuće butnog mišića, cjevanice… To je ipak sastavni dio kik-boksa, a na kraju se ispostavilo da to ipak nisu bile neke strašne povrede. “

Da li ste ikada imali strah prilikom ulaska u ring?

“Svaki čovjek koji uđe u ring, a pritom ne osjeća nikakav strah, je jednostavno lud. Moraš da osjećaš neku vrstu straha, koji je više pozitivna trema, nego klasičan strah i naravno da toga ima. Moram, takođe, da napomenem da sam na Svjetskom prvenstvu u Ukrajini 2003. godine u polufinalu polomio šaku desne ruke i nisam nikome htio da kažem za to. Ni treneru, ni doktoru. Na kraju sam u finalu, u takvom stanju, pobijedio protivnika. “

Tokom Vaše karijere, osvojili ste mnogo prestižnih trofeja. Možete li nam reći nešto više o tome?

“Da, tako je. Što se tiče amaterskih trofeja, bio sam amaterski prvak svijeta jedanput i dva puta u finalu. Amaterski prvak Evrope sam bio tri puta i jednom u finalu. Bio sam profesionalni prvak svijeta u tri različite federacije, četiri puta profesionalni prvak Evrope, dva puta amaterski prvak Balkana, prvak Mediterana, a što se tiče državnih prvenstava, to ni ne računam (smijeh). Jedino za čime žalim je to što nisam osvojio medalju na Olimpijskim igrama, ali to već nije do mene, već do toga što kik-boks tada nije bio olimpijski sport. Ali, budi siguran, da je to tada bio olimpijski sport, da bih osvojio jednu od medalja, jer sam tada bio jedan od tri najbolja borca na svijetu u poluteškoj kategoriji.”

Možete li izdvojiti jedan meč u Vašoj karijeri koji Vam je ostao “urezan” u sjećanje?

“Da, naravno. 2006. godine u dvorani ,,Borik’’ sam se borio protiv Ivana Strugara iz Crne Gore. On je tada bio prvi borac na rang listi, a ja treći. Odlukom sudija, izgubio sam 2:1. Zanimljivo je da je jedan od sudija bio iz Crne Gore, jedan iz Republike Srpske, a neutralni sudija je bio iz Italije. Sudija iz Crne Gore daje pobjedu Ivanu Strugaru, a neutralni sudija iz Italija daje pobjedu meni. Na kraju, što bi rekli, moj sudija iz Republike Srpske treba da odluči i on daje pobjedu Ivanu Strugaru, tako da mi je to jedan od najžalijih mečeva. Da sam taj meč pobijedio, bio bih najtrofejniji kik-bokser svih vremena u istoriji te generacije. Pored svega toga, Ivan Strugar i ja smo ostali prijatelji i dan-danas. On je moj veliki i istinski prijatelj i mislim da, kad bih ga sada nazvao, da bi mi pomogao oko bilo čega u životu.”

Poznato je i to da nikada u životu niste doživjeli da Vas neko nokautira. Da li ste ponosni na to ili Vam je možda žao što ne znate kakav je to osjećaj?

“Ha-ha-ha, nije mi žao i moram ti reći da sam ponosan na to što sam jedan od rijetkih sportista koji u 177 mečeva nisu doživjeli nijedan nok-aut. Imao sam samo 12 poraza, sve na poene. Dva puta sam bio u nok-daunu, ali sam uspio da se dignem i veoma sam ponosan na to. Znao sam da se našalim da sam morao drugove da pitam kako je to biti nokautiran. Jedan prijatelj mi je to pokušao dočarati. Pitao me: ,,Imaš li kod kuće roletne na prozorima?’’, na šta sam mu ja potvrdno odgovorio. Zatim me pitao: ,,Šta se desi kada spustiš roletne?’’, a ja sam mu odgovorio: ,,Pa, mrkli mrak!’’, na šta mi je on kazao: ,,Pa, eto, tako to izgleda kada te neko nokautira.’’.

Postoji jedna zanimljiva anegdota u vezi sa tim kada ste prvi put dolazili u Banjaluku, gdje su Vas trebali dočekati ovdašnji momci koji su se bavili kik-boksom. Kako je to izgledalo?

“Da, tako je. To je bilo 1999. godine, kada sam iz Novog Sada dolazio u Banjaluku. Njihov trener im je rekao da ću ja doći i oni su htjeli da me dočekaju. Ja sam imao frizuru zalizanu “na stranu”, naočale i kada sam izašao iz autobusa, vidio sam blage, negativne osmjehe na njihovim licima. Kada smo kasnije odradili trening, oni su mi prišli i rekli mi kako su me zamišljali kao nekoga ko ima dva metra, sa ožiljcima, izbrijane glave, opasnog izgleda,… Ja sam im tada rekao: “Zapamtite, ko je ćelav i ko je u ožiljcima, taj je dobio mnogo batina u životu. Čuvajte se momka koji lijepo izgleda, a koji ima puno mečeva, jer taj sigurno nije dobio batina!”. Oni su se na to slatko nasmijali i nakon svega toga su shvatili da sam ja istinski šampion, nakon čega smo otišli na piće.”

Prije par mjeseci nas je napustio veliki čovjek, veliki sportista, Marijan Beneš. Kako je to uticalo na Vas?

“On je bio moj istinski prijatelj. Bio je šampion i idol svih nas koji smo krenuli da treniramo. Trudili smo se da idemo njegovim stopama. Meni je jako žao što nisam mogao da prisustvujem njegovoj sahrani, pošto sam imao nekih privatnih obaveza koje nisam mogao propustiti. Izjavio sam saučešće njegovoj porodici. Mogu vam reći jednu anegdotu, a vezana je za njega. Naime, gdje god da sam otišao, od Vardara, pa do Đevđelije, što bi se reklo, svi bi me pitali o Marijanu, gdje je i šta radi. Isto tako, nikada neću zaboraviti kada sam imao mečeve u dvorani ,,Borik’’, pa kada bi komentator prozvao njegovo ime, aplauzi bi trajali i po pet minuta. Treba zaslužiti to. Kada neko pomisli na Banjaluku, prva asocijacija je Marijan Beneš. Sjećam se, takođe, kada sam imao meč 2003. godine, pa mi je tada prišao Beneš i rekao mi: ,,Sine, sine, udaraj kroše, vidiš da usko drži…’’, te sam nakon toga protivnika nokautirao u drugoj rundi. Marijan Beneš mi je mnogo značio u životu i uvijek mi je pružao savjete. “

Poznato je i to da ste se poslije karijere bavili i trenerskim poslom. Kako su se treneri u Vaše vrijeme odnosili prema Vama, a kako ste se Vi odnosili prema momcima koje ste trenirali?

“Nekad je “Fićo”bio auto, a danas je “Mercedes”. Ja, naravno, poštujem rad trenera koju su mene trenirali. Međutim, sve napreduje, pa tako i trenerski posao, zahvaljujući seminarima i slično. Najbitnija je psihologija i pedagogija u radu sa klincima, a, uostalom, uvijek se vidi da li je neko talentovan više od ostalih, pa se u njega više i ulaže. Žao mi je to što država i grad nisu, generalno, na strani sporta. Svi oni govore da je Banjaluka grad sporta, ali treba tu mnogo više finansijske pomoći. Treneri bi, kod nas, trebali mnogo više ići na edukaciju i seminare, a klinci koji su šampioni naše zemlje moraju izaći na neke malo jače turnire, a to zahtjeva veće finansije. Recimo da imamo momka koji može biti prvak Bosne i Hercegovine i ukoliko on nema hiljadu maraka da ode, recimo, u Poljsku na takmičenje, onda ide drugi ili treći momak koji je finansijski u boljoj situaciji, tako da to ubija budućnost ne samo kik-boksa, nego je ista stvar i sa drugim sportovima.”

Kakva je danas zainteresovanost mladih za bavljenje kik-boksom?

Ima tu zainteresovanosti, ali je sve to više bazirano na rekreativi. Što se tiče takmičarkog dijela, jako je slaba zainteresovanost, baš zbog tog finansijskog problema, što sam maloprije kazao. Da bi danas takmičarski opremio momka za neka ozbiljnija takmičenja, treba ti barem 10.000 KM na godišnjem nivou, što predstavlja veliki problem.

Pored toga što ste bili veliki sportista, ljudi Vas pamte i kao čovjeka koji je uvijek spreman da pomogne drugima u nevolji, a nerijetko organizujete i humanitarne akcije. Kako Vi gledate na to?

“Gledajte, jedan je život i treba ljudima pomagati. Ne treba se “začauriti”. Uvijek svima kažem da, gdje god treba da se pomogne, ja sam tu. Gospodin Duško Zorić i ja već treću godinu zaredom organizujemo “Spartak fight night”. Ove godine smo organizovali da se pomogne djeci sa Kosova i Metohije, time što ćemo im poslati paketiće sad za Svetog Nikolu. Prošle godine smo pravili humanitarnu akciju za udruženje ,,Djeca svjetlosti’’. Prošle godine sam, takođe, stavio na aukciju pojas evropskog prvaka, kojeg je kupio jedan čovjek za 4.100 KM i taj iznos je otišao u humanitarne svrhe upravo ovom udruženju. Kad god mogu da pomognem, ja to činim i planiram nastaviti sa tom praksom i u budućnosti. Trebamo se međusobno pomagati!”

Želite li nešto poručiti mlađim naraštajima u vezi sa bavljenjem sportom, ali i u vezi sa nekim odlukama koje su pred njima?

“Sport je bitan zbog toga sticanja sportske porodice u njemu. Evo, ovdje u našem klubu nas ima 40-50 i svi smo tu da pomognemo jedni drugima i upravo zbog toga je bitno da se ljudi bave sportom, barem rekreativno. Ljudi se trebaju držati zajedno i šta god da se desi u bilo kom trenutku, treba da budemo tu jedni za druge. Ovom prilikom svima apelujem, i starijim i mlađim ljudima, da se držimo jedni drugih, što u sportu, što ovako u životu.”

Banjaluka.com / Autor: Ivan Vuković / #FirstStep2018/19

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/sport/ostali-sportovi/drazenko-ninic-kik-bokser-prodao-sam-pojas-evropskog-prvaka/||claudebot