Zašto bježimo od dugih veza? “Strah igra veliku ulogu”

Imate li prijatelje koji pobjegnu iz emotivne veze svaki put kad djeluje da bi ona mogla da postane “ozbiljna”? Ili ste možda i sami takvi? Gdje su korijeni takvog ponašanja i da li se strah od vezivanja može pobijediti?

“Najradije bih opet pobjegla”, kaže Lena.  To nije prvi put da od nje čujem ovu rečenicu. Otkako je znam, sve njene veze se odvijaju po istom šablonu: nakon ekstremne faze zaljubljenosti slijedi naglo otrežnjenje i mamurluk iz kojeg Lena ne zna da izađe nikako drugačije nego bijegom.

I opet sjedi preda mnom, veza s posljednjim dečkom traje pet mjeseci, i opet se bori protiv impulsa bježanja iz veze. Dosadno joj je, kaže. Ono što joj je još do prije koji dan bilo “slatko”, sada je nervira. Njegovi vicevi su je donedavno više nasmijavali.

Lena ovog puta hoće da ostane u vezi. Jasno joj je da može da pobjegne od muškarca i veze, ali ne može od sebe.

Zaljubljivanje kao droga

“Bijeg zaista nije dobro rješenje”, kaže terapeutkinja za odnose Gertrud Volf. U svakom slučaju to nije dobro kada postoji želja da se shvati i promjeni sopstveno ponašanje. Leni je, kaže, potrebna hrabrost ako želi da ostane u vezi i prekine s dosadašnjom navikom.

“U trenutku zaljubljivanja, naš mozak je preplavljen drogama. Serotonin, dopamin i opijati se miješaju u koktel droga kakav nikad ne biste mogli da kupite”, kaže Volf. Ali opijenost ubrzo nestaje. Svjetla se pale i slijedi ponekad bolno triježnjenje.

Terapeutkinja savjetuje umjerenost. “Preporučila bih da se ne opustimo previše i da tu i tamo stanemo na kočnicu. To je kao kod alkohola: tu i tamo treba popiti malo vode. Onda ni mamurluk neće biti tako strašan”.

“Koktel droga djeluje pola godine i tada opet moramo pronaći novu čokoladu. I odjednom ponovno osjećamo strahove od vezivanja”, kaže Volf.

Korijeni u djetinjstvu?

Ona dodaje da osobe poput lijene spadaju u grupu “nesigurnih u vezama”. Ta teorija podstiče iz učenja dječjeg psihijatra Džona Boulbija – prema njoj su neke osobe sa strahom od vezivanja u djetinjstvu u nekoj opasnoj situaciji ostavljane same, piše Dojče Vele.

Dijete takvo roditeljsko ponašanje doživljava kao odbijanje što je bolno iskustvo koje ne žele da ponovi. U budućnosti zato svoje probleme zadržavaju za sebe i pokušavaju da izbjegavaju negativna osjećanja koliko god je moguće.

“Ovakve osobe kasnije imaju problema da se upuštaju u dugotrajne veze”, kaže Volf. Strah igra veliku ulogu, bilo da se radi o strahu od gubitka ili o strahu od zavisnosti od druge osobe.

Dobra vest je da kao odrasli možemo to da prevaziđemo. Na početku to znači oduprijeti se početnom impulsu bježanja. Jer, ljubav kao vanredno stanje ne može da bude dugotrajna. Ko se drži ovog ideala, taj će, kako kaže terapeutkinja, čitav život bježati. Što je doduše takođe jedna mogućnost.

Tako i Lena mora da odluči da li želi svom partneru da pruži šansu i bez dopaminskog koktela.

Izvor: B92