Dragana Krecelj: “Umjetnik ima oko djeteta”

Dragana Krecelj je mlada banjalučka slikarka koja se od svojih kolega najviše razlikuje po svestranosti. Ona je diplomirala na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a odluku da postane umjetnica donijela je iz ljubavi.

Iako je svjesna da je odnos društva i umjetnosti komplikovan, te da se od slikarstva ne može živjeti, Dragani nikada nije palo na pamet da mijenja profesiju.

Šta najviše voliš slikati?

– Najviše slikam figuru, bavim se i portretom ali ne odbacujem da eksperimentišem i sa drugačijom formom kao i tehnikom u slikarstvu.

Koje tehnike koristiš u svom radu?

– Tehniku koju najviše primjenjujem na slikama je tzv. kombinovana tehnika (spoj više raznih tehnika u jednoj). Nova tehnika koju u posljednje vrijeme najviše koristim i koju sam otkrila je jedan vid tkanja spojen sa primjenjenim slikarstvom.

Po čemu su prepoznatljiva tvoja djela?

– Izdvojila bih tehniku kojom radim u poslednje vrijeme. Radi se o vezenju koncem na slikarski ram. Tako izvezena površina mi služi umjesto platna i na njoj slikam. Takva površina i jeste vrsta platna, ona je eksplodirano platno, haotično, nesimetrično, promijenjeno platno. Takva površina je uvijek nova – vez uvijek drugačije oblike tvori, i nepredvidljiva. U sadržinskom smislu, mojim radom dominira figura. Većinom ženska figura. Ona je možda na prvi pogled pijetistična, ali ne radi se o pijetetu. Radi se o naklonosti, lakoći, zaigranosti, milosti i naivnosti, radi se o ženi-djetetu.

Reci nam nešto o likovnoj koloniji u kojoj si učestvovala. 

– Kolonija sa koje sam upravo doputovala je ,,15. LIKOVNI SUSRETI BANJA VRUĆICA“. Na njoj je učestvovalo 15 učesnika iz raznih dijelova Srbije kao i umjetnici iz BiH/RS i RH. Tradicionalna kolonija u Tesliću okuplja vrsne umjetnike ali i mlade slikare koji već treba da se dokažu na tom planu umjetnosti. Sa ove kolonije ponijela sam najbolje od iskustva, druženja i novih poznanstava. Druga kolonija na koju tek treba da otputujem je ,,ART SIMPOZIUM“ na Jahorini. Kolonija Jahorina je prestižnija i čuvenija po organizaciji, sadržaju i učesnicima, jer je međunarodna kolonija. Vidjećemo kakva će biti.

Kada ćeš održati izložbu u Banjaluci?

– Samostalnu izložbu sam imala u Tesliću u junu, planiram na jesen/zimu jednu u Banjaluci.

Da li se tvoji radovi mogu kupiti, kako i gdje?

– Da, moji radovi se mogu kupiti! Gore pomenuta izložba koja je bila održana u hotelu ,,Kardial“ je bila prodajnog karaktera. A i izložba koju hoću da organizujem na zimu biće prodajna. Trenutno se moje slike mogu kupiti samo preko tel. kontakta.

Šta umjetnost znači za tebe?

– Umjetnik čupa pojave iz blata svakodnevnog, spasava ih, jer ih čini neobičnim, hrabrim, novim. On ima oko djeteta. Kada gledate slikara od sedamdeset i sedam godina koji slika, pravi oblike, boji, odmah ćete se sjetiti djeteta koje crta… ozbiljnost i predanost su isti kod djeteta i starca. Umjetnik zadržava pravo, slobodu, da bude dijete, zbog toga je kroz umjetnost život pojačan, uvećan, dvaput, stoput proživljen. Svaka stvar, svaki čovjek, naslikani, su hiljadu puta viđeni, upoznati.

Čije radove posebno voliš?

– Jako volim umjetnost crtanog filma i animatore. Tako da prednost dajem lutkarskom i stop-moution animaciji filmu. Trenutno ruski crtani film mi je omiljeni. A slikari čije radove volim su: Vincent Van Gogh, H. R. Giger, Bilibin.

Koliko se umjetnost cijeni na našim prostorima?

– Ne možemo lako odreći našem narodu sposobnost za umjetnost i sposobnost za vrednovanje umjetnosti, ali ne možemo mu ni pjevati slavu i hvalu po tim kvalitetima, naročito danas. Umjetnost živi, ili možda više preživljava kod nas. Književnost i muzika posebno. Ne možemo baš sa lakoćom reći da nam usta nisu puna nekih umjetnika, da nismo, sa pravom, kanonizovali mnoge. Međutim, sa slikarstvom je drugačije. Slikarstvo ima čudnu sudbinu u našem narodu. Možemo nabrajati imena slikara, ali da li je slikarstvo govorilo nama, o nama, kao što je literatura, kao muzika? I ako jeste, ako zaista jeste, jesmo li znali slušati? I ako jesmo, i ako jeste, zašto ne znamo danas i kako govori danas? Ja govorim o “nama“, ali problem slikarstva je problem današnjice, širi je od nas. Slika je sveprisutna, slika je svugdje, svijet je slika, šta biva sa slikarstvom u takvom svijetu? Ipak, smatram da se zdravlje jedne sredine može mjeriti po djelovanju umjetnosti u toj sredini. Umjetnost nam govori o nama, ili bi trebala. Ona je ogledalo, uvećalo, dvogled, teleskop, uvo, nos, grlo. Lako se može vidjeti kako vidimo, slušamo, osjetimo; samo pogledajte umjetnike šta izražavaju (da li izražavaju sebično sebe ili izražavaju više od sebe) i pogledajte ko ih i kako ih gleda, sluša. Jer, kakva je sredina koja rađa umjetnike koji samo o sebi mogu govoriti i (anti)publiku koja samo sebe može slušati?

Pogledajte Draganine radove!