Razgovor s Vladimirom Tabaševićem u Banskom dvoru: Sjećanje je varljiva kategorija

Objavljeno: 2. 3. 2019 u 12:55h

Zatamnjena atmosfera prostorije u kojoj su knjiga i autor na svjetlosti pozornice. Idila je slušati razgovor s autorom koji je možda došao da donese odgovore na neka pitanja koja su pokrenuta u čitaocu, da inspiriše na čitanje ili prosto samo da podijeli svoje misli i riječi s ljudima koji žele da čuju.

Pokazalo se da ima onih koji žele da čuju. Publika, koja je prisustvovala razgovoru s ovogodišnjim dobitnikom NIN-ove nagrade Vladimirom Tabaševićem, u punoj vijećnici Banskog dvora Kulturnog centra, dobila je odgovore na neka od traženih pitanja nastalih tokom čitanja njegove knjige “Zabluda Svetog Sebastijana”, dobila je možda i želju da pročita pomenutu knjigu, ili je prosto dobila i upila žive riječi autora, što je uvijek vrijedno. S autorom je razgovarala Vanja Šušnjar-Čanković, a događaj je nastao u saradnji sa Udruženjem za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

“Ovo je roman o sjećanju. Sjećanje je varljiva kategorija. Sjećanje je naš način omaštavanja nas samih” – naveo je Tabašević, osvrćući se na brojne motive koji prožimaju i probadaju ovo djelo, dajući mu mogućnost da se posmatra s mnogo različitih strana.

Osvrnuvši se na dobijenu NIN-ovu nagradu, Tabašević je iskazao svojevrsno zadovoljstvo, jer, upravo jedno takvo priznanje je omogućilo širenje djela svuda i dostupnost svima.

“Mene raduje ovo priznanje, zato što na neki način pomjera granice i pokazuje da ne postoji prosječan čitalac i umišljeni čitalački kapacitet. Ova vrsta priznanja učinila je knjigu dostojnom za najrazličitiji broj ljudi i mene to raduje” – rekao je Tabašević.

Izdvajajući teme, motive i cjeline u djelu, posebna pažnja je posvećena priči o zabludama i žrtvama.

“Sam naslov knjige je zabluda. Tim naslovom sam htio da pokažem da do kraja romana neće biti jasno ko tu jeste i nije u zabludi. Ne zna se da li je to zabluda u kojoj se Sveti Sebastijan nalazi i da li je to zabluda ovih drugih zbog kojih postaje žrtva. Meni je bila zanimljiva dvostruka uloga koju on ima. On je kao vođa pretorijanske garde za vrijeme Dioklecijana progonio hrišćane, ali duboko u svom srcu je njegovao vjeru u hrišćanstvo. Meni je bilo zanimljivo kako se spajaju ta dva aspekta” – kazao je Tabašević.

Tumačeći žrtve, neminovno je pominjanje manipulacije istom i samom zabludom o tome kako smo svakodnevno svi uvjereni da činimo dobro.

“Svi na svim stranama su ubjeđeni da rade dobro. Manipulacija sa žrtvom je jedna od najgorih stvari koje mogu da se dese, a to ne znači da ne postoje objektivne žrtve, to znači da postoje žrtve, ali ono što je važno je da žrtve gotovo uvijek nemaju način da artikulišu svoju poziciju žrtve. Žrtve ćute, ne zato što nemaju šta da kažu, nego zato što nemaju riječi. Žrtve postoje, ali ne postoji artikulisana ideja kojom bi te žrtve propričale kao žrtve. Onda, kad si realno žrtva, ti nemaš vremena da o toj svojoj poziciji pričaš” – objasnio je Tabašević.

Sama zloupotreba se širi na više strana, manipulacije su različite i prevrtanje i izvrtanje ovog fenomena je mnogostruko.

“Tu je manipulacija samodoživljajem sebe kao žrtve i manipulacija pozicijom drugoga drugim kao žrtve. Tu imamo politikantsku zloupotrebu drugog kao žrtve, u širem smislu, umjetničkom. Pominje se pozorište, gdje se sve vrijeme misli da se radi u interesu klase, čije ime postavljamo u predstavu i odlučujemo kakve ćemo političke poene kritikom da obezbjedimo. Eksponiramo se kao da smo oni koji se zalažu za njihove interese” – dodao je Tabašević.

Jezik

“Imamo jezik kao instrument, kao sredstvo putem kojeg mi komuniciramo iskustvo svijeta s jednom nadom da ćemo moći jezikom da iskomuniciramo i razumijemo svi šta je. Ne znamo kako ćemo pisati o specifičnom iskustvu svijeta, kojim jezikom i kada ćemo imati garanciju da je to baš autentično prenijeta emocija. Postoje pokušaji da se nađe dovoljno načina da se komunicira i da imamo zajednicu ljudi koji koriste jedan jezik. Jezik je istovremeno jedina stvar kojom se služimo želeći da jedni s drugima stupimo u neku vrstu kontakta. To je vrsta staklene kutije kojom gledamo u svijet” – naglasio je Tabašević.

Izvor: Glassrpske/ Milanka Mitrić

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/kultura/knjizevnost-kultura/razgovor-s-vladimirom-tabasevicem-u-banskom-dvoru-sjecanje-je-varljiva-kategorija/||claudebot