Milan Rakulj: “Sada i ovdje je najplodnije tlo i vrijeme za bavljenje književnošću”

Milan Rakulj, mladi banjalučki pjesnik, svojevrsni čuvar i preporoditelj boemske tradicije srpskog pjesništva, koji je za svoju prvu zbirku poezije “Gluvi putnik”, 2010. godine, osvojio uglednu nagradu “Stražilovo” govori o svom shvatanju poezije i književnosti, kao i o tome šta on misli o književnoj scenu u Republici Srpskoj.

Milan Rakulj

Zašto pišeš i sa čim bi uporedio sam taj čin, doživljaj nastanka pjesme?

– Pisanje poezije je gurmanska i egzistencijalna stvar. Nešto poput okretanja ražnja u prirodi. Tu je preživljavanje poistovjećeno sa pečenim piletom, ljubav sa vatrom, a sloboda sa dimom. Pjesnik bi u toj priči trebao da bude onaj koji ne može ni da jede, ni da se ugrije ako nadimljen nije. Dakle, pišem iz istog razloga zato što i jedem, nekad hedonistički, a nekad iz čiste gladi koja nema oči, jer imam utisak da je 1915. i da prelazim Albaniju pješke. Pisanje je jednostavno pitanje mog opstanka i slobode.

Kako bi ti okarakterisao svoju poeziju i smatraš li sebe modernim pjesnikom u smislu tematike?

– To sam već negdje rekao, da je moja poezija suprotna Dučićevoj, tj. “žena što po nečistim ulicama pjeva”. Što ne znači da ne cjenim Dučića; njegovo prozno djelo “Blago cara Radovana” u ličnoj biblioteci držim na mjestu Biblije, recimo.
A da li sam ‘moderan’ – to je već pitanje kritike. Napredak, tj. dinamiku u mijenjanju stila pisanja ona je i nametnula stidljivoj i statičnoj prostitutki (što voli besjediti o moralu) zvanoj umjetnost.

Šta se zapravo podrazumjeva pod sintagmom “moderan (savremen) pjesnik”?

– Biti uopšte moderan pa i moderan pjesnik znači dvije stvari. Prva je da si poput organa za razmnožavanje – od pamtivjeka u trendu, a druga da si ljubitelj, od moguća dva, organa koji ti imaš, samo kod drugih ljudi – tj. posljednji “in” izdanak svoje loze nezainteresovan za razmnožavanje. Meni oba primjera zvuče nezgodna za poistovjećivanje tako da sam više pristalica termina – svevremen.

Smatraš li da poezija i književnost uopšte treba da bude društveno angažovana i zašto?

– Mnogi životi pjesnika i pisaca nam svjedoče o tome da su oni imali najmanje koristi od svog djela. Čitalac je taj koji je na dobitku. Jedan pjesnik je rekao “da ‘Zločin i kazna’, ne može da zaustavi sjekiru nad vratom neke buduće Aljone Ivanovne”, ali ako od sto zaustavi jednu, Dostojevski se može smatrati društveno angažovanim. Hoću reći, književno djelo bi trebalo i moralo na neki način da bude takvo.

 Kakvo je tvoje mišljenje o književnoj sceni u RS?

– Postoji jedna fenomenalna knjiga kritike Mirka Vukovića “Priča o mladom vojvodi” koja dokazuje da književnu scenu ove republike čine srednjovjekovni pisari i tv voditelji šund emisija. Ili ministarstvo nam kulture samo takve poznaje. Naravno, ovdje postoji mnogo ljudi koji odlično pišu. To je književnost Vukovog ijekavskog govora (na kojem su napisane najljepše srpske narodne pjesme) i može se jedino svrstati u srpsku književnost a ne tzv. književnost Republike Srpske. Nažalost, mali tiraži i kolaps u izdavaštvu ne dozvoljavaju joj da se naročito proširi po regionu za koji ima itekakav potencijal. Od ljudi koje sam čitao izdvojio bih Boru Kapetanovića, Željka Pržulja i Branimira Kršića, što ne znači da su oni bolji ili gori od ostalih nego da odgovaraju mom književnom ukusu.

Da li se, nakon što si dobio nagradu “Stražilovo” osjećaš odgovornijim, u smislu kvaliteta eventualne sljedeće zbirke, i u smislu što si, vjerovatno postao uzor nekim mladim ljudima?

– Samokritika i odgovornost za ono što objavim kod mene je postojala i prije te nagrade. Moram biti siguran u pjesmu da bi je pustio među ljude. To smatram za veliku stvar kao što je, recimo, vaspitanje djeteta. Otud su i bili prijatno iznenađeni u Brankovom kolu kada su na prvoj promociji “Gluvog putnika” saznali da od preko 70 pjesama u zbirci sve znam napamet.

 Planiraš li da ti pisanje postane profesija od koje ćeš zarađivati?

– Američki pisac Dzon Fante je rekao “Moja proza nije na prodaju. Pišem za potomstvo”. Dopustiću mu ovaj put da odgovori umjesto mene.

Tvoji najdraži pjesnici, uzori, pomoću koji si pekao zanat?

– Uh, ima ih gomila – od savremenika do onih što su napunili par stotina godina. Ne bi’ im sad nabrajao imena – bojim se ljutiće se što ih previše pominjem. Kod pjesnika mi se pored poezije uvijek sviđalo to što ne umiru.

Da li se pjesnik rađa ili postaje?

– Kao klinac, bilo koji sport da sam počinjao igrati govorili su mi talenat ti je samo 1% a rad 99. Tako je bilo i sa mnogim drugim aktivnostima. No, pjesništvo je jedina pojava sa kojom je obrnuta stvar. Neću reći da tu nema rada nego da je talenat ključan i dominantniji više nego bilo gdje. Sebe tješim da sam se rodio kao pjesnik jer je poezija ta kojom najvještije prikrivam svoje očajavanje u ljenosti i neumjerenost u hrani i piću. Smrtne grijehe i smrt, to je nešto što treba pobijediti.

Po tebi, koliko ima smisla, s obzirom na ekonomsko-društvenu situaciju u RS, baviti se književnošću? Čini se da to slabo koga dotiče, osim vječito istog kruga ljudi. Da li je to jalova rabota, pogotovo to neko tzv. ozbiljno pisanje, sa sve silnim promocijama? 

Andrićeva misao koju naročito treba ponoviti danas jeste “naše vođe trebaju da čitaju djela svojih savremenika kako bi lakše shvatili šta misli narod i kuda bi trebalo da usmjere svoj i najmanji korak”. Čini mi se da je ovdje i sada najplodnije tlo i vrijeme za bavljenje književnošću, ili je to kod Srba oduvijek bilo. Ako jeste – ništa od svoje gluposti nismo izgubili do danas.