Brže, više, jače

Za nekoliko dana u Londonu počinju XXX ljetnje olimpijske igre. Nesvakidašnji sportski događaj, jedini koji datum svog rođenja ima u vremenu p.n.e, a kruna je sportskih dešavanja savremenog doba, što po sportskim disciplinama, što po velelepnoj organizaciji i ogromnim novčanim sredstvima. Istovremeno, učešće na Olimpijskim igrama za sportiste predstavlja često najveći uspjeh u karijeri, pogotovo ako su još ovjenčani sa nekoliko medalja.

Ako ćemo ići striktno po tradiciji iz stare Grčke, onda je naziv “olimpijada” neprikladan, jer je njime u staroj Grčkoj označavan period  između dviju Olimpijskih igara, pa tako početak jednih Olimpijskih igara označava početak olimpijade, a ta olimpijada traje do početka idućih Olimpijskih igara, čime započinje sljedeća olimpijada.

“Igre XXX Olimpijade modernog doba” jeste puni, službeni naziv ovogodišnjih ljetnih OI u Londonu, međutim, one su “tek” 27. po redu,  iz razloga što su VI, XII I XIII  OI, odnosno one koje su trebale biti održane u Berlinu 1916, Helsinkiju 1940. i Londonu 1944, a nisu, iz pretpostavljate kojih razloga.

Ono po čemu su OI u staroj Grčkoj bile još specifične jeste i to što je dok su trajale igre, važilo i tzv. Olimpijsko primirje, kada su grčke države prekidale ili bolje reći ignorisale dotadašnja neprijateljstva; i tih dana, nijedan eventualni ratni niti bilo koji drugi sukob, nije održan. Tada su održavane iz snažnih vjerskih uvjerenja, i bile su posvećene vrhovnom bogu Zevsu kojem je podignut veličanstveni kip u Olimpiji, dok su olimpijski pobjednici postajali veoma poštovani pojedinci, za koje bi se, kada bi se kao pobjednici vraćali iz igara, rušili gradski bedemi da bi oni i njihova pratnja mogli da prođu. Slično kao i danas, pobjednici su dočekivani pjesmom i veseljem, a ubrzo bi se pored medalje okitili i silnim bogatstvom.

Olimpijske igre prestaju da se slave sa jačanjem hrišćanstva, tj. sve više se na njih gledalo kao na ostatke paganskih uvjerenja, pa ih je rimski car Teodosije ukinuo 393. godine.

Ponovo ih je pokrenuo francuski baron, idealsta Pjer de Kuberten, koji je istraživao uzroke francuskog poraza u francusko-pruskom ratu. Njegov zaključak  bio je da je razlog u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost pa je nastojao to poboljšati. Istovremeno mu se svidjela ideja o zajedništvu među narodima, kao i to da je za svjetsku mladost prikladnije takmičenje na sportskom, a ne na bojnom polju. Na kongresu na Pariškom univerzitetu Sorboni održanom od 16.  do 23. juna 1894. godine on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem. I uspio je! Vaskrsavanje i moderno otjelotvorenje olimpijskih igara počelo je 1896. godine, kada su u Atini održane Prve moderne Olimpijske igre, tamo gdje su 2672 godine prije i rođene.

Od 1896, pa do danas svašta se izmjenilo, od sportskih disciplina, pa do politike učešća. Moto modernih Olimpijskih igara citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je inače prvi izrekao prilikom osnivanja školskog sportskog društva prijatelj Pjer de Kubertena, dominikanac, otac Henri Martin Didon.

Ljetnje OI održane su u Londonu i 1948. godine, prve nakon Drugog svjetskog rata i u istoriji su poznate kao “štedljive igre”.  S nacijom koja je šepala od ratnih ozljeda, gubitka voljenih i domova, redukcije hrane, odjeće i goriva koji su se nabavljali pažljivo dodijeljenim bonovima, ove igre se opisuju kao “trijumf inventivnosti, štednje i improvizacije”. Takmičari su spavali u domovima volontera, sami šivali svoje sportske dresove i jeli kitovo meso u nedostatku drugoga, a u potrazi za proteinima. Izgradnja sportskih objekata bila je nezamisliva u Londonu koji je na mnogim mjestima bio u ruševinama. Čitave igre koštale su oko 700.000 funti.

Ovogodišnje igre u Londonu premašiće cifru od 20 milijardi funti. Štaviše, vjeruje se da je veliki broj ljudi dobio otkaz da bi sve uspjelo da se organizuje po planu. Tako je London u maju postao vlasnik najviše zgrade u zapadnoj Evropi, The Shard, visoku 310 metara. Zatim tu je i Siemenesov projekat “Crystal” – svojevrsna silikonska dolina Londona, te kako je zovu, svemirska žičara koja će spajati krajnje dijelove jugoistočnog Londona. Međutim, ono čim se London posebno ponosi jeste Olimpijski park nastao na čvorištu depresivnih dijelova grada Hackney, Leytonstone, Stratford i Pudding Mill – na krajnjem istoku grada.

Znamo već svi da su OI daleko od toga da predstavljaju i slave “samo” tijelo kao hram duše; one su, gledano iz neke političko-globalne perspektive, samo tu kao lijepa infrastruktura i ceremonija koja oduzima dah. Ono što bi prije svega trebalo imati na umu, jeste da je to zaista takmičenje tijela i uma, svojevrsna gola borba, prsa u prsa – bez skrivenog oružja. Trebalo bi da prikaže kakav se hram može napraviti od tijela, a tek kakav od duše!

Bosnu i Hercegovinu, na ovogodišnjim OI predstavljaće: Nedžad Fazlija (streljaštvo), Ensar Hajder (plivanje), Lucija Kimani (atletika), Amel Mekić (džudo), Kemal Mesić (atletika), Ivana Ninković (plivanje). Sretno!