Noć kada je Borac pokorio Evropu

“Nikom tako ne ide od ruke da pronosi slavu Banjaluke” stih je čuvene pjesma Duška Trifunovića posvećene šampionskoj generaciji banjalučkih rukometaša koji su 11. aprila 1976. godine pronijeli slavu ne samo svog grada, nego i tadašnje države.

Lijepa proljećna noć u punom “Boriku” ostaće ispisana zlatnim slovima u istoriji rukometa ovih prostora, ali i urezana u sjećanje svih  5.000 srećnika koji su imali privilegiju da uživo gledaju majstorije svojih ljubimaca protiv danske Fredericije (17:15).

Iako nije “okrugao” jubilej ovaj uspjeh, koji su momci pod vođstvom trenera Pere Janjića postigli, zavređuje da se svake godine, pa i na 44. godišnjicu sjetimo šta su uspjeli i još jednom im iskažemo veliko poštovanje. Svoje ime među besmrtne upisali su Abas Arslanagić, Milorad Karalić, Zdravko Rađenović, Dobrivoje Selec, Nedeljko Vujinović, Momo Golić, Nebojša Popović, Miro Bjelić, Slobodan Vukša, Zoran Ravlić, Boro Golić i Rade Unčanin.

Nekada sjajni krilni rukometaš kaže da je uvijek lijepo prisjetiti se noći koja je na neki način obilježila živote aktera ove utakmice.

“Šta da kažem, bila je to sjajna generacija. U tom trenutku već smo imali četiri zlatna olimpijca, uspostavili smo dominaciju u Jugoslaviji i znali da imamo velike šanse da odemo do kraja i u Evropi. Išli smo korak po korak, rušili rivale i vjerovali pred posljednji meč da ćemo osvojiti pehar. Nije bilo lako, jer su Danci bili snažna ekipa, ali ovu utakmicu nismo mogli da izgubimo. Svi smo dali koliko smo mogli i više od toga. Sve je stalo kada je na 16:15 Anderson izašao sam pred Arslanagića, ali je Ako uspio da ga zaustavi. Još jedan naš gol i slavlje je moglo da počne” – nije izblijedjelo Unčaninovo sjećanje.

Teško je reći šta je ključ uspjeha ove generacije. Veliki rad i talenat svakako su na prvom mjestu, a naš sagovornik ističe još jedan detalj.

“Mislim da je najbolji potez tadašnje uprave dovođenje tada ponajboljeg mladog igrača u Jugoslaviji i šire Rađenovića. Sa ove distance mogu da kažem da je on bio karika koja nam je nedostajala” – rekao je Unčanin.

Prije Banjalučana isti uspjeh napravio je Partizan iz Bjelovara, a Metaloplastika je sredinom osamdesetih dva puta pokorila Stari kontinent.

“To samo govori kakva smo sila bili. Pa i posljednje Evropsko prvenstvo na kojem je nastupilo svih šest zemalja bivše Jugoslavije govori da rukomet nije iščeznuo iako su sada druga vremena. Jasno je da novac  sve kroji i da ga drugi imaju više od nas, ali talenat niko ne može da nam oduzme” – nastavio je Unčanin.

Kaže da je optimista po prirodi i nada se da se nekim čudom u bliskoj budućnosti njegov klub može vratiti među evropsku elitu.

“Ne treba unaprijed odbacivati takve mogućnosti. Rukomet je i danas sport u kojem sa relativno malo ulaganja možete da napravite iskorak. Godinama su primjer Celje i Zagreb. Potrebno je da šira društvena zajednica stane iza kluba, da on bude državni projekat i eto nas opet među najboljima. Imamo podlogu za tako nešto i vjerujem da će se to desiti prije ili kasnije” – zaključio je Unčanin.

Akademija do kraja godine

Krajem marta je trebalo da bude održana akademija povodom 70. rođendana kluba koji je osnovan 7. marta 1950. godine, ali je pandemija virusa korona prolongirala održavanje skupa, koji je lijepa prilika da se sastanu sve generacije Borca.

“Organizovaćemo ovo druženje čim se stvari normalizuju. Mislim da je realan datum negdje pred početak nove sezone, a gledaćemo naravno da pronađemo datum koji bi bio odgovarajući većini naših bivših igrača, predstavnika vlasti, sponzora, kao i eminentnih rukometnih imena iz regiona” – rekao je direktor Banjalučana Vladimir Branković.

Izvor: Glassrpske/ Dušan Repija