Priča o žirafi Kiko (Foto)

Želim vam ispričati kako pronaći KAD.

U vremenu kada vrlo često “nemamo Kad ”, rečenicu koju svakodnevno čujemo, pisati o ljepoti, slatkim stvarima, događajima koji u nama bude radost i veselje, jednostavno smo, rekla bih prestali… Usvojili smo poštapalicu “nemam kad”. Često ono najljepše vrijeme provedeno sa voljenim ljudima skraćujemo umjesto da mu dajemo smisao.

E pa odlučih da imam kad, da sa vama podjelim jedno divno životno iskustvo, koje me usrećilo, želim u vama da podstaknem upravo dio za koji sve više “nemamo kad”.

Moje ime je Tatjana Marković, inače rođena Sarajka, koja živi u Banjaluci, ne sticajem okolnosti, već životnih odluka. Grad na Vrbasu mi je drag, baš kao i grad na izvoru Bosne. Često sam u oba grada, uvijek žurna lica i rečenice sve želim, sve hoću, ali “nemam kad” nekad nam je to bio loš manir, razlog izbjeći određene ljude, sada nam je format života.

Zadnjih deset godina živim u Banjaluci, kako kažu u narodu sazrijevam, tako upoznavajući sebe spoznah i radost života na lijep i vrlo izuzetan način, vrlo sam zahvalna životnom putu na tome.

Naime, sva ova priča kreće iz radosti, iz djetinstva, sjetila sam se kako  je život lijep u očima djeteta.

Radim i živim u Banjaluci, u svijetu medija i marketinga, polju koje je  kreativno i zanimljivo, ali sistemi i okruženje su takvi da ne dozvoljavaju više, te nekako svako otvorenog duha kao ja, jednostavno poželi saznati više u životu, tako kreće moja individualna edukacija i završetak prvo Praktišner modela, a onda i Master NLP, jedna, nazvala bih je nova životna filozofija koja je kod nas na početku.

Radionice su zanimljive, interesantne, raznovrsne, podstiču sjećanje, male vrijednosti koje smo izgradili kao mali ljudi okruženi ljubavlju i srećom.

Moja priča je meni zanimljiva, iskreno vjerujem da će biti i vama.

Naime danas kada vam odrasla osoba kaže da voli žirafe, pa šta? Svako danas ima neku zanimljivu životinju za koju se veže, ali moja veza sa njom i prvi put je bila posebna!

Dosegnula sam u sjećanja ranog djetinstva gdje smo pisali zanimljive dijelove o sebi, kroz spomenare (sjetićete se toga) imali smo omiljeno piće, jelo, životinju i ostala zanimljiva i golicljiva pitanja, poput ko je tvoja simpatija. Lijepi dani bezbrižnosti, osvrnula bih se na čeznju vrlo spominjanu kod nas “od koljevke pa do groba najljepše je đačko doba” jer smo još mali i život nam nije uzeo danak duše… Ali kako sa odrastanjem dolazi i osjećaj prihvatanja, u nekim mojim spomenarima, sjetila sam se da sam često pod omiljenu životinju, u spomenaru neke od drugarica, znala napisati upravo životinju koja mi je kao djetetu bila draga, bila je to žirafa. Da bas žirafa, jer je posebna, jer je za mene sve što predstavlja jedan život – puna kontradiktornosti…

Žirafa živi u svijetu predator iako je biljojed, nema mogućnost razvijanja velike brzine u trčanju, ali ima nešto što je njena prednost, a to je visina, ona je životinja koja prva ugleda opsanost, za razliku od drugih životinja, koje osjete ugroženost. Kažem vam ovo jer su zaista zanimljive, naučene u takvom svijetu da malo spavaju jedva 120 minuta u dva dana i taj san na nogama bude vrlo često, jer treba da je oprezna i da se čuva.  Najranjivije su u svom svijetu bez obzira na veličinu. Često su žrtve divljih životinja, mesoždera, kada piju vodu. Veliki nježni div od 6 metara se prilagodio i preživio do danas. Moju ljubav prema njima nije moglo ništa tada spriječiti, zakašnjeli časovi druge smjene teško su se mogli opravdati, ali početak serijala Opstanak je bio nešto što me često znalo ostaviti pred tada 1 kanalom tv.

Ali sredina i okruženje jeste, negdje u djetinstvu odlučila za mene da ne kažem javno niti u jednom pismu ili spomenaru da je to biće za mene posebno. Jednostavno jer već tada u tom dobu djeca ne vole slabe, trapave, bez obzira što imaju najveće srce na planeti, tako sam ja svoju žirafu prekrižila i napisala ponekad lav, ponekad pantera i slične životinje, valjda kako bih dorasla jačini i bila velika i “ ne pojedena” moja žirafa je ostala u sjeni.

Tada je moj um odlučio da žirafa ostane tajna, ali kako univerzum stvara najljepše događaje, ako ga poštujemo i volimo daje nam najljepše trenutke i ostvarenja ravna bajkama!

Naime svih svojih evociranja o djetinstvu, ljubavi o žirafama, razdanila sam sebi edukacijom, radom na sebi i time dala doseg i dala život određenim vrijednostima koje odaberemo iz osjećaja, duboko iz našeg srca, ono čega se i ne sjećamo da smo odlučili, ne sjećamo se jer još smo mali, jer još nas nije život doveo u vrijeme kada nemamo vremena, kada nemamo kad da mislimo o onome što nas raduje, već smo jednostavno radosni  zbog toga.

Da moja ljubav doživi dan, uradila sam lijep prikaz žirafe na svojoj ruci, zašto na ruci, pa da je svi vide, jer čemu smisao sjećanja i uspomene za koju tada niko nije znao, te da se ne zna ni danas.

Danas sam ja velika žena, ponosna majka predivne  kćerke i sretna osoba jer zna da smo svi u osnovi dobri ljudi, makar takvi se rađamo.

Lijepa je moja žirafa na ruci i čast je imati tako nešto da se vidi jer predstavlja ljepotu, ljubav. Zadivljujučih karakteristika su te životinje, za koje možda ne znamo ali u drevno doba žirafa je zbog svog lijepog izgleda te zbog plahe, krotke i nenasrtljive ćudi bila cijenjena i dragocjena životinja. Mlade žirafe poklanjalo se vladarima i  kraljevima kao simbol mira i prijateljstva među narodima. Danas se na drevnim afričkim slikama na kamenu još uvijek mogu vidjeti izblijedjeli prikazi žirafa. Žirafa je najviša životinja na svijetu. Od kopita do roščića zreli mužjaci mogu biti visoki i do 6 metara. U drevnom egipatskom hijeroglifskom pismu žirafa je označavala glagol “proreći” ili “pretkazati”, što je ukazivalo na njenu zadivljujuću visinu i sposobnost da daleko vidi.

Mnogima nije bilo jasno zašto baš ta životinja, zašto baš tu na zglobu ruke, i otkud baš žirafa… To je jednostavno lična stvar, zar ne?! Ali zašto sam pronašla da “imam kad” sad ću vam i reći.

Kada ti život pruži ljubav i ostvarenje onda želiš svima da ispričaš, da sa svima podijeliš, kako vjera u ljepotu, radost i čistoću dječije duše, zaista život ima drugačiji perceptivni stav.

Naime kako sam ih kao mala voljela, kao zrela osoba sam osvjestila svoju ljubav i već su svi oko mene znali da poštujem baš tu životinju… Jednog elegantnog diva koji se zove žirafa.

Ova priča treba da vam da smisao, da razmislite o djetinstvu, o ljubavima i vezama koje sistemi života zatvore.

Ja sam kako rekoh Tatjana Marković, žena iz Bosne i Hercegovine u srcu nosim dva divna grada i želim vam reći da se snovi mogu ostvariti. Prije nekoliko dana sam od drugara za drugarsku pomoć dobila neprocjenjiv poklon, dobila sam upravo svoju vrijednost koju sam kao dijete odabrala. Kao poklon mi je isporučena upravo ljubav… Ljubav prema nečemu što ne možemo svjesno odabrati i odrediti, već tu ljubav nosimo u dubini duše, mi ga osjetimo. Da, ja dobila sam žirafu!

Kako već rekoh živimo u vremenu “kada nemamo kad“, kako nam pokloni izgledaju vrijedni upravo po tome koliko koštaju, a ne po onome šta nam znače i šta nam podstiču… E jedan pravi poklon ja sam dobila i zato se ova priča i našla pred vama, da zastanete, pronađete vrijeme kad, da poklonite svojim sjećanjima malo vremena, da onima koji su vam važni osjetite kako im je, da im se makar na kratko posvetite, jer vjerujte da sam se dana kada sam primila mejl i obavještenje o poklonu osjećala zaista iz srca radosno. Baš kao dijete.

Tog jutra kada sam primila mejl u kojem me obavještava prihvatilište “SheldrickTrust” da imam pravog drugara koji se dosjetio da mi uruči veličanstven poklon, naime u moje ime je usvojio Malu Žirafu KIKO, koju su čuvari slučajno pronašli i doveli kod sebe u prihvatilište (inače slonova).  On je jedina Žirafa kod njih, prihvatili su ga jer je pronađen kao beba, u suprotnom ne bi preživio, on ima tri godine, moj prijatelj mi je poklonio jedno biće koje sam odlučila jos kao klinka da volim, e tog jutra sam se osjećala kao dijete, čistu radost i ostvarenje.

Ono što vam želim reći jeste da ostvarenje želja izgleda postoji ali ono ima svoj put i način, moja ljubav je iz djetinstva, moja spoznaja je bila za mene dovoljna, ali neko se posvetio tome što volim i isporučio mi je nevjerovatan poklon, poklon kakav je KIKO.

Volim reći izgleda da sam to poželjela kao mala, samo što mi je isporučena sada.

Ne znam koja je vaša omiljena životinja bila, ne znam ime najboljeg druga, i slična pitanja iz spomenara, ali ste kao dijete sigurno imali kad, za sve ono za šta nemate sad… Samo promislite i odvojite svoje “kad” za ljubav, radost i divne trenutke.

Vjerujem da sam uspjela da dotaknem u vama “kad”.

Tatjana Marković

Banjaluka.com