Zašto mi Tane Kuvalja duguje farmerke? (Foto)

Da bi se napisao cjelovit životno-sportski CW za Tanasiju, poznatijeg kao Tanu, Kuvalju treblo bi nam vrijeme i prostor – za barem jednu knjigu na stotine stranica – bez dopunjenog izdanja.

Rođen 1947. godine u Razboju kod Srpca Tane je Banjalučanin skoro sedam decenija ili 100 posto. Sa roditeljima, ocem Dragom i majkom Bosom, sestrom Koviljkom i bratom Tihomirom došao je u grad njegovog djetinjstva, mladosti i zrelih godina još u kratkim hlačama. U Banjaluci je ostvario sjajnu sportsku i bogatu životnu karijeru. S punim pravom autor ovog serijala uvrstio ga je u galeriju ličnosti kojima se ovaj grad – ponosi.

Tane – navešćemo najkraće njegove sportske uspjehe – bio je šest puta šampion Jugoslavije u raznim kategorijama u biciklizmu, a 11 puta popeo se na tron u automobilizmu – na kružnim trkama, brdskoj i brzinskoj vožnji. Proglašen je dva puta najboljim autombilistom one velike zemlje i dobio dvije “zlatne kacige”. Prije nego što je Tane dva zamijenio za četiri točka (1977. godine) proslavio se po jednom od rijetkih Banjalučkih sportista – učesnika Olimpijskih igara. Bio je član reprezentacije Jugoslavije na Olimpijadi u Meksiku 1968. godine i ponosno – u svom sadašnjem kafiću kod auto salona “Mazda” – “drži” fotografiju iz Bijelog dvora na prijemu kod Tita.

I kada smo kod biciklizma potpisnik ovih redova se sjeća jedne zgode sa jedne od najvećih svjetskih amaterskih trka “Kroz Jugolsviju”. Pratio sam ovu manifestaciiju iz automobila i izvještavao za “Večernje novosti”. Bila je to 1975. godina. Karavan od oko 100 biciklista krenuo je te godine na najdužu etapu od Osijeka do Loznice, duga više od 200 kilometara. Po pravilima međunarodne biciklističke organizacije amateri su se morali osvježavati na pola etape. Okrepna stanica nalazila se u selu Noćaj u Mačvi. U osiječkom hotelu – pred start – Tane mi je dao zadatak:

“Evo ti “bidon” (plastična boca za tekućinu) i u Noćaju, prije nego mi stignemo, napuni pivo. Tamo ima kafana i dok mi ne dođemo neka se pivo ohladi u zamrzivaču”, rekao mi je Tane u hotelu.

“Još da mu sipaš “nektar” onda će sigurno pobjediti” – dobacio je Jože Valenčić, kolega iz reprezentacije Jugoslavije čiji je kapiten bio upravo Tane.

Naređeno – urađeno. Stigao sam u Noćaj prije karavana i smo imali konekciju putem radio-stanica. Veselin Petrović, sportski direktor trke, dok se “bidon” sa pivom nalazio u zamrzivaču, javio je putem radiotalasa da četiri vozača imaju više od pet minuta prednosti i među njima je bio broj “95” – a taj broj je pripadao Tanasiji Kuvalji. Sprintao je sa jednim Ruskim i dvojicom Švedskih biciklista. Držao sam pivo u visoko podignutoj desnici. Prepoznao sam ga i povikao: “Taneeee”.

Mačvanska ravnica omogućila je maksimalnu brzinu, a Loznički cilj je bio sve bliži. Projurio je pored mene Tane kao – tane. Potrčao sam za njim kao Karl Luis i nekako ga dostigao. Vrhovima prstiju – kao štafetnu palicu – uzeo je ohlađeni “bidon” sa pivom i dok sam ga autom stigao već ga je – iskapio. A meni su “levisice” kupljene u Trstu pukle po unutrašnjim šavovima do koljena. U toj etapi Tane je bio treći. Da ga hladno pivo nije presjeklo sigurno bi se popao na najviše postolje.

Tane – duguješ mi nove farmerice!

Danas – druženje

Tane u osmoj deceniji izgleda odlično. Nikada nije pušio a alkohol pije umjereno kao u onoj reklami “pij malo – pij dobro”. Na “sjelo” mu dolaze prijatelji. Kada sam Tanu posjetio u kafiću društvo su mu pravili vršnjaci iz banjalučke Gimnazije Vesak i Šime. Podsjetili smo se da je Tane 1976. godine otvorio prvi banjalučki objekat tipa “kafić”. Za njim je krenula prava lavina – kafići su se otvarali u serijama. U njegovom – preko puta parka Mladen Stojanović – Banjalučani su obilježavali sve velike sportske uspjehe. Slavilo se do zore Benešovo osvajanje Evropske titule u profesionalnom boksu, Josipovićevu zlatnu medalju u Los Anđelosu, te uspjehe rukometaša i fudbalera Borca. Posebo onaj kada je Borac 1988. pobijedio Crvenu Zvezdu u finalu Kupa Maršala Tita u Beogradu.

Tane je sretni djed troje unuka: dva dječaka i jedne princeze. Ponosan je na svoju porodicu- suprugu Ljilju i ćerke Tihanu i Unu. Naravno i – zetove.

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević