Kako je raditi preko 20 godina na Tržnici?

Mile Kojadinović, rodom iz Ključa, radi već punu 21 godinu na Tržnici. Bilo ljeto ili zima, njegov štand sa voćem i povrćem dostupan je Banjalučanima od ranih jutarnjih sati, pa sve do 16 časova, kada završava radno vrijeme Tržnice.

Ko je Mile?

Mile je završio srednju trgovačku školu u Banjaluci i odmah je počeo da radi. Međutim, samo dva mjeseca nakon sticanja diplome, odlazi u Sloveniju na odsluženje vojnog roka. Po završetku biva pozvan u Sup, da kao pripadnik JNA koji se vratio, bude pripadnik prve jedinice rezervnog sastava policije u Ključu. Dok nije došao na Tržnicu radio je kao upravnik mini marketa i bio je na svim rukovodećim funkcijama u jednoj firmi. Završio je i političku školu, oženio se i nakon smrti oca postao nosilac porodice.

U teškim trenucima, Tržnica mu jedina dala priliku

“Radio sam u firmi, a onda sam otišao u rat. Po završetku rata sa porodicom sam preselio u Novi Sad. Tu sam odmah našao posao, ali kada je bilo bombardovanje, vratio sam se u Banjaluku sa porodicom. Pošto je rat učinio svoje, neke kolege su otišle, neke poginule i bilo je teško početi raditi. Jedino mjesto gdje se moglo odmah početi bila je Tržnica.”

Tako je 1998. godine krenuo Miletov život na Tržnici.

Kakav je život na Tržnici?

Prvi radni dan na Tržnici počeo mu je sa 52 godine, družeći se sa prijateljima. Svako jutro ustaje u 4 sata, putuje oko 20 minuta i već u 5 sati otvara svoj štand.

“Prve mušterije dolaze tek oko 8, pola 9. Kažu ako prva mušterija dobro pazari, biće dobar dan, a ako ne pazari neće. Međutim, to nije tačno.”

Mile kaže da je početak bio težak, iako je imao prethodno iskustvo, ali da je baš zbog toga uspješno krenuo sa radom. Nakon smrti supruge, ostaje sam na svom štandu.

“Ovaj posao zahtijeva mnogo odricanja, rano se ustaje, kasno se liježe. Nema slobodnog dana, a sa narodom je teško raditi. Ko nije radio sa narodom, taj ne zna kako je to.”

Osim ovih situacija, Mile se prisjeća i dobrih stvari.

“Ko je htio da radi, mogao je da živi od Tržnice. Nama ništa nije teško. Nastojimo da udovoljimo mušterijama što više. Da im zamijenimo ili vratimo robu, očistimo i slično.”

“Žena je dosta poznavala poljoprivredne kulture, tako da nam je ovo ostalo kao najbolja solucija. Nisam imao sredstava da otvorim svoju firmu, iako sam prije, u svom rodnom mjestu, bio prvi koji je otvorio firmu.”

Djeca savjetuju da napusti, ali Mile ne odustaje još

Ima dvoje djece, oženjenog sina i udatu kćerku. Oni mu savjetuju da prestane raditi, kažu da je hladno vrijeme i da to više nije za njega, međutim…

“Radim cijeli život na nogama i sa narodom. Teško mi je da se izolujem iz ove sredine i da se povučem kući. Bilo je dana kada sam se dvoumio da li da odem. U posljednje vrijeme sve češće, ali nikada nisam odustao. Dobro radim svoj posao, mada mi je zdravlje malo narušeno. Nastojaću da ostanem još koju godinu, što neki kažu kući je dosadno.”

Kupuje li se sad više nego prije?

“Jednostavno vrijeme je drugačije. Kupci su ranije bili raspoloženiji i puni elana. Tad se bolje radilo i više pazarivalo. Kupovalo se u vrećama ili gajbama. Sad kupuju 200-300 grama, dva komada banana, 300 grama orasa. Najviše kupuje starija populacija, koja je zahtjevnija od mlađih. Oni znaju i da uvrijede bez razloga, žele da pogledaju svaki komad, a onda uzmu malo. Mlade mame kada kupuju za djecu, uzimaju po nekoliko kesa i ljubaznije su.”

Kupovna moć slabi

“Po mom viđenju i iskustvu sa mušterijama, zaključujem da je kupovna moć sve slabija. U odnosu na poslijeratni period, slabija je bar 80%. Sad ni naroda nema više. Neko se vratio u svoje mjesto, neko otišao vani i to je sve uticalo. Nove trgovine i tržni centri takođe uzimaju dio kupaca.”

Dobri trgovci nemaju problem

“Tržnica svima daje priliku da radi, pa čak i onima koji se nikad nisu bavili trgovinom. Ovdje ima nekih koji su se prvi put počeli baviti trgovinom, a prije su bili mehaničari ili vozači. Došli su jer su morali zbog svojih situacija. Nekada je među nama bilo manje ljubomore i zamjerki.  Svi smo dobro radili i imali dobre pazare. Nije se čak imalo ni kada gledati kod komšije, a sada se zna desiti da dođe i do svađa i to zbog sitnica. Ja imam svoje mušterije i mislim da svi koji su dobri i pošteni u svom poslu, dobro i rade.”

Napustio fudbal, ostao u trgovini

Mile se u “svoje vrijeme” bavio sportom i kako kaže, dobro je igrao fudbal. Prisjeća se da je trebao igrati u većim klubovima, ali da mu posao nije dozvoljavao.

“U trgovini nema mnogo slobodnog vremena. Radi se i prije i poslije podne. Svakodnevni sastanci, uvijek si zauzet, tako da sam morao od tog odustati. Da sam imao više vremena mogao sam daleko dogurati. Tu sam mogao i više zaraditi, ali tad sam dobio i djecu, te ostao sve ovo vrijeme na Gradskoj tržnici.”

Poručuje omladini: i kod nas će biti bolje

“Vrijeme brzo prolazi i teško je dati savjet. Za mene cijela Evropa nije stabilna. Stalno se dešavaju neke promjene, pobune, smjene, protesti. Posla ima, zavisno od stručne spreme, ali ima i porodičnih veza. Narod se najviše opredjeljuje da ide vani. Tamo je teže raditi, ali tamo imaju bolja primanja i bolji stanard. Međutim, ovdje se ne vraćaju zdravi. Većina tamo oboli. Mislim da treba sačekati i da će kod nas krenuti na bolje. Moraće se davati veće plate, obezbijediti brže zapošljavanje i otvoriti tvornice. To sve će se morati uskoro desiti, jer će zemlja ostati prazna. Znamo da zemlja pripada narodu koji tu živi.”

Banjaluka.com / Autor: Vladana Savić