“Banjalučka gondola” čuvar tradicije i kulture grada na Vrbasu (Foto)

Dajak čamac jedan je od glavnih simbola i čuvara tradicije Banjaluke, a nazivaju ga i „banjalučkom gondolom“ koja je sa svojim specifičnostima vezana isključivo za krajišku ljepoticu.

Banjalučka porodica Zamolo već decenijama čuva tradiciju pravljenja i korištenja dajaka, a svake ljetne sezone organizuju i promotivne vožnje Vrbasom, kako bi se što više popularizovalo dajakaštvo kao jedan od zaštitnih i autohotonih obilježja grada.

Plovio osnivač grada

“Ne zna se kada je tačno prvi vrbaski čamac, guran dajakom, zaplovio po Vrbasu. Legenda kaže da je dajak nastao i prije Banjaluke, a da je u njemu plovio osnivač grada. Bliže istini je priča da je dajak-čamac nastao kao potreba i sredstvo prevoza robe sa jednog na drugi kraj grada. Zvanični dokumenti kazuju da je dajak u Banjaluci postojao i prije Prvog Svjetskog rata, a da je ekspanziju doživio između dva velika evropska sukoba. U historiji je doživio i periode velike krize kada je gotovo u potpunosti nestao. Prvi put je to bilo u periodu njemačke okupacije kada su nacisti sve čamce zaključali iza zidina Kastela gdje su strunuli ” objasnili su majstori dajakaštva iz “Dajak kluba” u Banjaluci.

Iz provjerenih dokumenata može se utvrditi da se prvi dajak aktuelnih karakteristika na Vrbasu pojavio 1964. godine. Izašao je iz radionice braće Zamolo i dobio ime “Lotos”.

Stariji Banjalučani, međutim, tvrde da je dajaka bilo i puno prije ove godine, ali da po svom dizajnu nisu bili ni blizu današnjih, posebno kada je u pitanju težina. U tom pogledu su braća Zamolo napravili revolucionarni čamac, usklađenih dimenzija i proporcija, te idealne dužine.

Tradicija se nastavlja

“Tradiciju su nastavili potomci Andrej i Dario. Andrej je višestruki šampion u trkama vrbaskih dajak čamaca. Također, čamce pravi i porodica Ljubović, a ove vještine je od oca Hakije Ljubovića, naslijedio njegov sin Husein” ispričao je za Faktor banjalučki novinar i vrsni znalac o dajakaštvu Mišo Vidović.

On je podvukao da dajak čamac nije „suvenir“, nego „način života“ u ovom gradu.

“Nigdje na svijetu nema takvog čamca, samo ovdje. Nekada je ovaj čamac bio statusni simbol porodice koja ga je posjedovala i pokazatelj imućnosti vlasnika. O vrbaskim čamcima stihove su pisali i banjalučki pjesnici, slikari ga ovjekovječili, a inspirisao je i brojne muzičare” ispričao je Vidović.

Špic u obliku mitske životinje

Dajak čamac je dug od šest do devet metara i ima krmu i špic. Izrađuje se od bagrema, hrasta ili jasena. Čamac ima špic koji je najčešće u obliku mitske životinje, orla ili zmaja, u zavisnosti od izbora majstora i njegove vještine da ga napravi. Svaki špic je različit i autentičan za pojedini čamac. Težak je najviše 100 kilograma i prilagođen je brzacima na Vrbasu.

Izvor: Faktor.ba