Banjalučanka Ana Kotur: Neke stvari radim na drugačiji način

Objavljeno: 8. 10. 2015 u 11:28h

Banjalučanka Ana Kotur, diplomirana je pravnica i urednica prvog portala za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, pod nazivom “ukljuci.in”. Ova vrijedna dvadesetsedmogodišnjakinja, sa prelijepim zelenim očima, podijelila je sa nama svoju životnu priču: Osvrnula se na rano djetinjstvo, školske dane sa vršnjacima, neizostavnu podršku porodice, ali i na društvene predrasude prema osobama koje se suočavaju sa invaliditetom.

Iskrena i otvorena, otkrila nam je svoje buduće planove, te je dala savjet svima onima koji se bori sa invaliditetom, ali i onima kojima je ta borba potpuno strana.

1. Možeš li nam objasniti kako je nastao tvoj invaliditet i koje su posljedice?

Rođena sam kao sedmače, sa 1 700 grama. U stomaku, ili tokom poroda, u nekom trenutku, ostala sam bez kiseonika, zbog čega nastaje oštećenje u mozgu koje kasnije dobija ime – cerebralna paraliza, hemiparetski obrazac (oštećenje lijeve strane). Provela sam u inkubatoru 2,5 mjeseca.

U djetinjstvu se moje stanje manifestovalo otežanim kretanjem, odnosno nisam stajala pravilno na lijevu nogu, smanjenom pokretljivošću,  ali uz puno truda, dugogodišnju rehabilitaciju i operacije, prilično sanirano – samostalna sam, pokretna, iako postoje stvari u svakodnevnici na koje moram da pazim i stvari koje izbjegavam da sama sebi ne otežam funkcionisanje.

Teže se krećem uz stepenice, kada je lošije vrijeme, obično imam pratnju ili ostanem kući. Ne trčim, ne vozim bicikl, na svaku promjenu vremena imam bolove, nije preporučljivo da nosim teret ili duže stojim.

2. Kako je bilo odrastati i školovati se kao osoba sa invaliditetom?

Iz najranijeg djetinjstva ne sjećam se puno ružnih stvari – možda plakanja zbog vježbi  ili rođendana u zavodu za rehabilitaciju umjesto kući. Ostalo je uobičajeno za taj period – vrtić, Deda Mraz na priredbama u školi u kojoj je mama radila, igranje sa drugarima ispred zgrade, lovljenje momenata u kojima ima struje u naselju da se skupimo u komšiluku i slično, omiljene tete u vrtiću.

Sa školom je već drugačije – sjećam se testiranja pred polazak u školu, da se vidi da li sam za redovan program ili ‘specijalnu školu’, i propuštanja dva mjeseca u prvom razredu zbog rehabilitacije u Igalu. To je bio prvi u nizu perioda u kojima je škola bila u drugom planu, a rehabilitacija glavna stvar u mom životu.
Osnovna škola je bila ok. Bila sam klasičan ‘štreber’, što je i logično – znala sam da ne mogu da odrastem u profesionalnu sportistkinju, da ne mogu da se bavim bilo čim osim poslom u kojem se sjedi, a i dijete sam učiteljice – nije logično da ne budem odličan  đak, zar ne? Išla sam u školu u naselju u kojem su me svi znali i gdje sam bila prihvaćena.

Pravi lom se desio kad sam sebe vidjela na snimku mature iz osnovne škole – ja do tog momenta nisam znala kako hodam, kako se krećem i po čemu sam to drugačija od drugih, ako izuzmem ono konstantno ponavljanje mojih roditelja kad hodamo:  „Ana, spusti petu, ispravi nogu, polako, peta – prsti“.
U tom trenutku, željela sam pobjeći u specijalnu školu, pa u školu gdje je više dječaka, jer je s dječacima nekako uvijek bilo lakše funkcionisati – oni nisu bili direktni i  oštri kao djevojčice. Ipak, roditelji mi nisu dali ni jedno ni drugo. Poslije svih osvojenih takmičenja iz matematike, šteta je da ne dobijem najbolje od srednje škole.

Školovanje u Gimnaziji je bilo puno uspona i padova, ali se najviše sjećam neprekidne rehabilitacije nakon zadnje operacije noge koju sam imala. Dok su svi išli u školu, ja sam bila na vježbama, od  7 ujutro do 1 popodne. Išla sam na posao sa radnicima Zavoda za rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ i skoro završavala smjenu sa njima, a u školu tek da odgovaram i da ne budem neocijenjena. Mislim da me većina školskih drugova u tom momentu nije mogla razumjeti, a ja se nisam pretjerano ni trudila da objasnim. Išla sam na popravni iz srpskog jezika u trećem razredu, a u četvrtom redala petice. U principu, tad je bilo lakše funkcionisati s vježbama, pa su i ocjene bile bolje.

Na faksu je bilo slično – na prijemnom sam upala na budžet, prva položila ‘ozloglašeno’ Rimsko pravo, dala godinu za godinom i stala kad sam upisala apsolvenstki staž, jer sam preležala zaušnjake i meningitis, poslije kojeg oporavak dosta dugo traje. Diplomirala sam  prošle godine.

3. Šta, po tvom mišljenju, invaliditet donese u život svake osobe sa invaliditetom?

Postoje stvari koje svaka osoba sa invaliditetom prođe – izbor škola ili rehabilitacija, za koju je najbolji period rasta i razvoja, dok za obrazovanje nikad nije kasno, ono kad se nekih igara ne možeš igrati, jer ne trčiš ili ne trčiš dovoljno brzo, ono kad su ti svi drugari dok im posuđuješ zadaće da prepišu, ali niko neće s tobom na maturu i sve slične stvari. Nastavlja se onim obrazovanjem za koje možeš dobiti priliku u svom okruženju, ali to i ne mora da se desi, nakon kojeg rijetki dobiju priliku da postanu samostalni i zarađuju za život, a većina se vrati u krug porodice.

Takve stvari su ružne kad ih  preživljavaš i dosta bole, ali kad prođu, shvatiš da mnogo toga naučiš iz njih. Imala sam sreću da su u mom vaspitanju i odrastanju, pored roditelja, učestvovali i stručnjaci iz Trapista, koji su me na odličan način navikavali da živim sa invaliditetom.

Kod mojih roditelja je parola bila „Zanemari invaliditet“, što je nemoguće, a kod stručnog tima uz koji sam odrastala „Živi sa tim, ali nadi nešto što te cini srećnom, uprkos tome“. To manje-više rade svi ljudi koji smatraju da im nešto ‘nedostaje’. Ovo stavljam pod znak navodnika, jer ne treba misliti da osobaama sa invaliditetom nešto nužno nedostaje ili da imaju posebne potrebe – mi samo neke stvari zbog prirode invaliditeta radimo na drugačiji način.

4. Da li si imala podršku porodice i kakav je stav tvoje porodice o tvom invaliditetu?

Budući da su meni roditelji razvedeni, podrška je postojala na način na koji je svako od njih znao da pruži i nije bila sinhronizovana. Nekako, svaki član moje porodice se nosio sa mojim invaliditetom na svoj način i u nekim trenucima je njima bilo teže, a u drugim meni.

Skoro sam pitala roditelje jesu li ikad prihvatili moj invaliditet i oboje su mi dali isti odgovor – nisu, ali jesu naučili živjeti sa njim. Ono što je bilo dobro jeste što su me usmjerili na školu, učenje i obrazovanje – mama uglavnom koz osnovnu i srednju školu, a tata najvećim dijelom kroz fakultet.

5. Koji je tvoj “recept” za borbu sa invaliditetom?

Recept za borbu se nametnuo samo po sebi – očuvan mi je intelektualni kapacitet, oko kojeg su se moji roditelji, a kasnije i svi drugi koji su radili sa mnom trudili, ono što mi je išlo dobro nije imalo veze sa mojim invaliditetom i moralo je biti ‘iskorišteno’ da mogu da živim koliko-toliko normalan život u ovoj zemlji kad mojih roditelja ne bude, na način da nisam bratu teret.

Možda je moglo još bolje, da nisam imala jednu mnogo bitniju obavezu – rehabilitaciju da mi život bude lakši kasnije, ali se ne žalim. Čak mi je i drago, jer ne volim stereotip da svi sa poteškocama fizičke prirode moraju biti genijalci. Ne moraju, ali bi trebalo da budu srećni u onome što rade i da se trude da budu što bolji, jer i bez toga vode veliku bitku – sa sobom, svojim tijelom i mogućnostima i okolinom u kojoj uglavnom nisu dobro prihvaćeni.

6. Koja je tvoja poruka osobama sa invaliditetom, a koja osobama bez invaliditeta?

Osobama sa invaliditetom bih poručila da izlaze iz svoje zone udobnosti, ma koliko bolno bilo. Da, svima je nama lakše biti u porodici ili u različitim ustanovama u kojima su ljudi slični nama, po toj jednoj karakteristici – invaliditetu, ali život ima mnogo više smisla kad srušimo nevidljive zidove kojima se ograđujemo i kojima nas ograđuju.

Osobama bez invaliditeta – da uče od nas o invaliditetu i da nam budu podrška. To što imamo invaliditet, ne znači da nismo ljudi kao svi ostali i da po čitav dan mislimo i radimo samo na temi invaliditeta. I mi izlazimo, pa makar bili u kolicima, a nailazili na nepregledne stepenice, čitamo knjige, gledamo filmove, slušamo muziku, zaljubljujemo se, imamo porodice, idemo na more, volimo breskve kao i vi,.. U moru takvih interesovanja, koliko god banalno zvučala, isti smo kao i svi ostali.

7. Koji su ti planovi i ciljevi u budućnosti?

Želim posao u struci, jer smatram da sam izabrala zanimanje u kojem mogu dosta da radim, i u stalnoj sam potazi za različitim angažmanima. Ipak, to ne znači da cu izaći iz NVO sektora,  jer je ovaj sektor nekako pokretač promjena u našem društvu, a specifično NVO sektor u pogledu rada sa osobama sa invaliditetom i rada na ljudskim pravima osoba sa invaliditetom pruža mnogo mogućnosti.

Planiram završiti neke edukacije kojima sam trenutno zaokupljena.

Jedan od glavnih ciljeva mi je sopstveni krov nad glavom, s obzirom da moj otac i ja nemamo riješeno stambeno pitanje. Puno je to posla, pa moram da radim!

Izvor: Banjalučanke.com

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/drustvo/banjalucanka-ana-kotur-neke-stvari-radim-na-drugaciji-nacin/||claudebot