Vratio se “nestali” Huso!

S kesom u ruci, Huso Borić iz bratunačkog sela Suljići, krenuo je u januaru 1992. da traži posao u Srbiji, a s kesom se i vratio – prije desetak dana.

Huso je pošao prije zadnjeg rata da kao sezonski radnik ostane nekoliko mjeseci, a zadržao se više od 21. godine.

Nije imao nikakav kontakt sa familijom i komšijama. Ne nalazi se na spiskovima nestalih u ratu, jer je otišao prije izbijanja sukoba u BiH, a nije ga niko ni tražio.

Prije deset dana, već davno zaboravljeni Huso pojavio se u svom rodnom selu i iznenadio starije komšije koji su ga poznavali. Mlađi iz ovog sela nisu ni znali za njega.

U selu nije zatekao ni skromnu roditeljsku kuću. Komšije su mu dale “tornu” kolibu od dva metra kvadratna i u njoj boravi.

“Otišao sam 24.januara 1992. godine. Ubrzo je počelo `ono što nije trebalo` i više se nisam mogao vratiti. Tako sam ostao”, kaže Huso, koji je otišao kao 40-godišnjak, a vratio se kao stariji čovjek iz “pečalbe”.

Radio je razne poslove u Srbiji i Crnoj Gori i zarađivao za život.

Najviše je vremena proveo brinući o stoci kod raznih domaćina, zatim u zadrugama, dok su postojale, čistio je štale, istovarao kukuruz, kopao, čuvao bostan i obavljao razne fizičke poslove.

Prvo je radio u Pećincima, pa u Rumi, Inđiji, po selima u Bačkoj, a onda je jedno vrijeme otišao u Crnu Goru i tamo radio u Beranima, Andrijevici i ispod Prokletija. Čuvao je bostan u Bačkoj, a ovce na Komovima…

Zbog rata nije mogao da se vrati, a kasnije nije mogao da pređe granicu, jer su mu bili “zastarjeli” dokumenti. Kaže da je više puta pokušavao.

Dolazio je do Drine, sjedio na obali i gledao preko rijeke prema zavičaju.

“U zadnje vrijeme odlučio sam da pređem – pa šta god bude. Zakačio sam se za teretni voz iz Loznice i tako sam prešao u Karakaj i došao”, objašnjava povratnik Huso.

Roditelji su mu umrli, za braću ne zna gdje su, a kuća je porušena. On svoju porodicu nije nikada formirao.

Osjeća kao da je veliki teret skinuo s leđa kada se vratio u svoje selo, kao da mu je “skinuta tona cementa”.

Huso ne brine kako će provesti iduću zimu, naučio je da spava gdje stigne – po štalama i stanicama, a ljeti pod topolama češće nego u kućama.

Kolibu, koju je dobio, smjestio je pod orah i u toj hladovini odmara nakon 21 godine rada i nadničenja po Srbiji i Crnoj Gori.

On je kolibom zadovoljan iako, kako ističe, “izlazi na rikverc”.

Ne žali se ni na šta i ni na koga. Hodao je, radio najteže poslove, potucao se po svijetu, a ništa nije stvorio ni zaradio.

Huso Borić iz bratunačkog sela Suljići s kesom u ruci otišao je iz rodnog sela prije 21. godinu i s kesom se vratio nakon više od dvije decenije. To mu je sva imovina i nasljeđe.

Izvor: Agencije, Mondo