Do posla i nazad prelazi 500 kilometara: Propuštam odrastanje djece

“Priteći povrijeđenom u pomoć i učiniti sve što se može da mu se spase život jedina je moguća i jedina ljudska reakcija. Jer, život je jedan i nema cijenu. I svaki put kad sam poslije spasavanja unesrećenih saznao da su preživjeli, samo bih pomislio: “Bio sam čovjek”. To mi je najveća nagrada.”

Ovako, o pet nesreća u kojima je spasao osam života, govori policajac Dragoslav Lazić (30), iz Zdravinja kod Kruševca, zaposlen u Policijskoj stanici u Rakovici. Po činu u službi, on je mlađi policajac prve klase, ali nema čina koji bi mogao da izmjeri njegovu ljudskost i požrtvovanost.

“Najvažnije je da su preživjeli”, kaže Dragoslav gotovo stidljivo. “To mi je i bila jedina želja dok sam im pružao prvu pomoć. O pohvalama nisam mislio ni tada, a ne mislim ni sada.”

Skromnost našeg sagovornika, ipak, ne umanjuje veličinu njegovih podviga. Jer, ne kaže se slučajno da ko rizikujući svoj, spase jedan tuđi život – nije običan čovjek. A Dragoslav je od smrti otrgao osmoro ljudi!

Ali on nije samo junak života osmoro ljudi koje je spasao. On je i oličenje mladog čovjeka koji se bori i u toj borbi bilježi podvige – da porodici obezbijedi opstanak na pradjedovskoj zemlji. U selu Zdravinju kod Kruševca, odakle putuje na posao u PS Rakovica i vraća se kući. Svakodnevno, to je oko 500 kilometara! U putu, kaže, provede oko osam sati.

“Želim da živim u svom rodnom selu”, nastavlja naš sagovornik. “U Zdravinju žive moji najmiliji, supruga Marina, djeca Milica i Gvozden, majka Marija, baba Radmila i djed Žika. Tamo je moja djedovina i ne želim da je napustim. Zaposlen sam već 11 godina i bar jednom godišnje nadležnima pišem molbu za premještaj. Strpljivo čekam i vjerujem da ću dočekati i taj dan. Biće to za mene ostvarenje velike i važne životne želje, ispunjenje duga prema precima i poruka potomcima.”

Ne poriče Dragoslav da mu putovanje sve teže pada. Zimi mu je, veli, najteže, jer živi pod Jastrepcom. Kad snijeg okuje planinu, ustaje i po sat ranije da bi traktorom pročistio put.

“Najviše, ipak, žalim što propuštam odrastanje djece”, kaže Lazić. “I za njih i za suprugu potrošio sam sve izgovore. Zato jedva čekam da rješenje o premještaju – stigne.”

Unesrećenima je, prvi put, u pomoć priskočio 2008. godine, dok je kao policajac zadužen za javni red i mir patrolirao na Vidikovcu.

“U blizini pijace, dvojica momaka na motoru su, poslije sudara sa automobilom, odletjela i zakucala se u saobraćajni znak”, sjeća se naš sagovornik. “Zatekli smo ih unakažene i bez svijesti. Da nismo bili blizu, teško da bi preživjeli.”

Godinu kasnije, Dragoslavljeva pomoć bila je presudna za živote dvojice mladića upucanih u jednom kafiću tržnog centra na Vidikovačkom vijencu. Jednom od njih je bila povrijeđena arterija na desnoj nozi i mogao je brzo da iskrvari, dok je drugi imao tri prostrelne rane u stomaku. Lazić mu je pružio prvu pomoć.

Iz smrskanog auta na Rakovičkom putu, 2013. godine, Dragoslav je izvukao muškarca, polusvjesnog i smrskanih nogu. Bilo je, kaže, važno da mu održi svijest dok ne stigne Hitna pomoć. I ovaj muškarac je preživio, kao i, godinu kasnije, mladić zaposlen u pica-servisu kojeg su prilikom dostave naručioci nožem uboli u butinu i probili mu aortu. Ovaj momak je, prema riječima našeg sagovornika, mogao da iskrvari, i svaki minut zaustavljanja krvi iz aorte bio je važan.

“Krajem februara ove godine, u teškoj saobraćajnoj nesreći na Kovinskom mostu, vozaču nije bilo spasa, ali sam iz zapaljenog automobila izvukao teško povrijeđenog suvozača”, priča Dragoslav. “Nadao sam se da će preživjeti, ali je i on, nažalost, poslije 10 dana preminuo na VMA.”

Nije upoznao spasene

“Nikog od osmoro ljudi koje sam spasao nisam upoznao poslije njihovog oporavka”, priča naš sagovornik. “I žao mi je zbog toga. Ne zato da bi mi se zahvalili, nego zato što bi se taj susret desio u mnogo ljepšim okolnostima, i vjerujem da bismo imali o mnogo čemu da razgovaramo. Planirao sam da posjetim zastavnika Slobodana Perića kad izađe sa intenzivne njege, jer sam vjerovao da će preživjeti. Ali to nisam dočekao.Obojica su bili zastavnici Vojske Srbije…”

Takmičenje iz prve pomoćo

“Bio sam 34. klasa Srednje škole unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici”, priča Dragoslav Lazić. “Završio sam je 2005. godine i odmah dobio posao u PS Rakovica. Ali sve vrijeme tokom školovanja bio sam u školskom timu Prve pomoći koji je učestvovao na mnogobrojnim domaćim i stranim takmičenjima. Koliko smo bili dobri, najbolje govori to što smo na tim nadmetanjima često pobjeđivali i timove medicinskih škola.”

Izvor: Novosti.rs – Jelena Matjević / Milijana Rogač