Dragica Majstorović iz Prnjavora u devetoj deceniji šije, igra fudbal i nosi štikle

Nijedno okupljanje prnjavorskih penzionera na igrankama organizovanim u velikoj sali Doma penzionera, ne može proći bez Dragice Majstorović, žene koja gazi 87. godinu i redovno dolazi da bi se proveselila i “napunila baterije” za naporan posao krojačice kojim se bavi već 66 godina.

Još kao djevojčica, kada je bila smještena, kao ratno siroče u domu u Sarajevu, zavoljela je šivaću mašinu i od 1953. godine ne rastaje se od svoje “singerice”.

 “Te godine udala sam se za svog Milana. Kada je rekao da kod kuće ima šivaću mašinu nisam razmišljala nijednog trenutka. Što zbog ljubavi, što zbog mašine, stigla sam ekspresno u Majstoroviće i od tada drugujem sa “singericom” koja je postala značajan dio mog života. Moj Milan, s kojim sam stekla sina i kćerku, umro je, a ja sam radeći za mašinom lakše podnijela taj veliki gubitak” – priča Dragica.

I danas baka Dragica ima pune ruke posla. Dolaze sugrađani da im sašije ili proširi bluze, kostime i pantalone.

“Prije nekoliko godina imala sam mrenu na oku. Otišla sam kod očnog ljekara i on me pitao da li ga se sjećam. Rekla sam da nemam pojma, a on mi je prvo rekao, nakon što je izmjerio moj vid da bolje vidim od njega. Usput mi je kazao da se dobro sjeća kada je, kao gimnazijalac, prije četrdesetak godina, sa svojom majkom Rosom došao kod Dragice da mu sašije matursko odijelo” – ispričala je ova Prnjavorčanka.

S urođenim smislom za šalu i vedrim raspoloženjem uvijek je raspjevana. Za njenim stolom u prnjavorskom Domu penzionera uvijek je najveselije. Voli Dragica i lijepo da se obuče, a za posebne i svečane prilike ne zaobilazi ni štikle. Godine, veli ova uvijek vesela starica, nisu prepreka da ugodi sebi, ali i društvu s kojim provodi slobodno vrijeme.

Osim što ne nosi naočare, ova vitalna starica umije da zaigra i fudbal.

“Ponekad čuvam praunuka. Ta obaveza me stiže jednom sedmično, a tog dana mališan me natjera i da šutiramo loptu. Šta ću, nema druge nego obuti patike i  posvetiti se fudbalu” – priča najstarija prnjavorska krojačica.

Sjeća se Dragica i svoje mladosti kada je sa drugaricama išla na igranke.

“Okupljanja su bila uglavnom kod crkava gdje su organizovani narodni zborovi. Do crkve bi išli pješke i bosi. Obuću smo nosili u rukama i onda u blizini, u nekom šumarku bi se obuli jer se tako čuvala obuća da što duže traje. Kada se vraćamo kući skidamo obuću, nosimo je u rukama, a mi bosonoge krećemo nazad” – prisjeća se Dragica.

Ona već godinama praktikuje da bar dva puta tokom ljeta odlazi na more, a sa penzionerima često putuje po BiH, Crnoj Gori i Srbiji. Posebno je, kaže bila impresionirana posjetom grobnom mjestu patrijarha Pavla u Beogradu.

“Nekakav poseban osjećaj smo imali, nešto neopisivo. Vratili smo se sa posebnom energijom srećni što smo obišli i to sveto mjesto” – kaže baka.

Novac za ljetovanje

U skromnoj kući prizemnici u gradskom naselju Slatina, Dragica ima  posebnu radnu sobu u kojoj je u prvom planu njena “singerica”. Iako već muzejski eksponat, njena mašina za šivanje veći dio dana je u punom pogonu. Usluge, kaže, naplaćuje dvije ili tri marke.

“Nakupi se i na taj način nešto novca. Dovoljno mi je to da bi i tokom narednog ljeta planirala odlazak na Jadransko more” – kaže  Dragica.

Izvor: Glassrpske/ Brane Radulović