Omiljena zabava jugoslovenske mladeži je bila prizivanje duhova, evo kako je to izgledalo

Februar 1984: Prizivanje duhova je, trenutno najdraža preokupacija mladih: kako, zašto?

Jedna svakako bijela svijeća, niz papirića poredanih u potpuno pravilan krug, ugašeno svjetlo i staklena čašica. Sve to u okviru obavezne atmosfere “gluvog doba” koje, po kabalistici, nastupa u 12 h, a traje do 3 h – i danju i noću, svejedno.

Svi uslovi da počne onozemaljski, okultni ritual, danas tako popularnog “prizivanja duhova” su, čini se, ispunjeni.

Spiritualna seansa samo što nije počela: plamen svijeće lije titravo svjetlo na jedva prepoznatljiva slova i brojeve ispisane na papirima, gomila nakita i satova poskidanih s ruku, vratova, ušiju i odjeće medija, nijedan par ruku, nogu ili prstiju prizivača nije prekršen… Naprosto čujna tišina i mješavinom straha, čuđenja, podsmijeha, vjere i nevjerice u ono što bi se trebalo dogoditi, naelektrizirana atmosfera… Raspoloženje kulminira.

Može početi. Svako od prisutnih uzima čašu, protrlja je i puhne u nju 3 puta. Posljednji istu postavlja u sredinu kruga, okrenutu naopako. Nekoliko prstiju se bojažljivo primiče dnu čaše. Svi ga pažljivo i jedva osjetno dodiruju kažiprstom.

Šake im podrhtavaju od uzbuđenja i prigušenog smijeha. Jer jedni iščekuju, a drugi se rugaju onome što bi se trebalo dogoditi. U svakom slučaju, dogovor je pao: guranja čaše nema. Poštenje, prije svega.

Neko ozbiljnog glasa izgovara magične riječi: “Prizivam duha mog djeda tog i tog. Duše, ako si tu, javi se”.

Tajac. Psihički elektricitet u zraku pod nabojem. Ne događa se savršeno ništa, isti glas ponavlja iste riječi. Opet ništa. Duh davno umrlog djeda je zatajio.

Možda ponovo treba protrljati čaše, prizvati nekog drugog, govorljivijeg duha? Možda je neko nesavjesno prekrstio noge? Ili duh ne vidi? Treba približiti svijeću slovima. Tako je. Sigurno je to. Eto, duh jednostavno nije vidio u tami i opet isti glas i iste riječi. I opet ništa.

Počeo je već i prigušen smijeh nekolicine “nevjernika”. Mističan glas preklinje duha da se javi: “Djede, ako si tu, javi se, molim te”. Ruke drhte. Umorno se spuštaju na propisno glatku površinu stola. To, međutim, nije dozvoljeno. Ruke se vraćaju u raniji položaj, ukočen i u zraku. S kažiprstom na čaši. Najmanje 3 prsta moraju da je dodiruju, zbog “energije”.

Čaša, međutim, uporno stoji tamo gdje je i bila. Eksplozija smijeha. Svi se smiju svima, a najviše sebi. Da, zaista, kako su mogli danas, u 20. vijeku , mladi i savremeni, povjerovati u prizivanje tamo nekih duhova? Kakvo praznovjerje.

I prije nego što će upaliti svjetlo, radio i cigarete i zaigrati karte, svi, sada već onako, štosa radi, pokušavaju još jednom. Nasmijani, podrugljivi i zajedljivi, izgovaraju sva imena koja im padnu (traaaaas) na pamet. Njegoš, Tesla, Če Gevara, Tolstoj…

Svi su zaprepašćeni. Čaša se pomiče. Upadaju jedni drugima u riječ pitajući jel’ to neko gura? Ali ne, pa vidjelo bi se. A i dogovor je pao. Svi viču u glas. Redaju se pitanja i potpitanja, a čaša se sama pomiče od slova do slova po krugu “ispisujući” tako rečenice. Nevjerovatno brzo. Duh odgovara! Znači da tu ipak nešto ima? Na neka pitanja duh ostaje gluv i nijem (zapravo, nepismen). Rečenice su potpuno nepredvidljive, neobične i zbog toga, zadivljujuće.

Odgovori na neka pitanja su potpuno tačni. Na neka, opet, nebulozni. To duhovi rade zbog zabave.

Pita se sve, lični podaci, predviđanje budućnosti, pojmovi različitih oblasti. Jer duhovi su sveznalice i vidovnjaci. Ali i osobenjaci. Ne vole da ih se provjerava. Ne vole da ih dugo ispitujete. Ne odgovaraju na pitanja o Bogu, Raju i Paklu. Temu smrti vješto zaobilaze.

Ne vole kad ih pitate malo. Bizarni neki duhovi. Čini se na trenutke kao da su ljudi. Vulgarni su, zli, uobraženi, mrzovoljni, ili pak raspoloženi, orni čak. Iskreni i uopšte zgodni za društvo, i koliko god se u početku nijedan nije htio odazvati, tu sad nikom ne daju mira. Navadili su se, pa to ti je.

Tek što jednog uspiješ zamoliti da ode – javi se drugi. Neko pita smije li zapaliti cigaretu. Odgovor je odričan. Cigareta je ipak upaljena, i gle čuda! Čaša se više ne pomiče. Duh se naljutio, što li? Za tren oka zakolaju priče: te jednom je tako naljućen Da Vinčijev duh izazvao poplavu u nekom stanu, te Janis Joplin ušla u nečije tijelo, te duhovi u bijesu pomjeraju lustere, slike i ostale viseće stvari.

Najgore je, ipak, ako se čaša prevrne u trenutku konverzacije s duhom, tačnije, u fazi njegovih odgovora. Tada, spašavaj se ko može!

Naklapanjima nikad kraja.

Dva je, međutim, sata po ponoći, i duh se umoljava da ode pod hitno, jer uskoro prestaje gluvodoba, a i čitava ta stvar sa prizivanjem duhova postaje pomalo dosadna. Pale se svjetla i cigarete, pušta muzika, ukrštaju noge i ruke, prethodno načičkane nakitom i satovima. Društvo se razilazi.

Nekome je duh predvidio nesreću u skoroj budućnosti. Ne usuđuju se poći kući Svi se, ipak, razilaze u nedoumici i ustiju punih priča o čudesnom doživljaju.

Obično se predviđanja duhova ne obistine – zapravo, gotovo nikad. A toliko ih je mnogo i to kakvih! Kao po pravilu, sva su ružna, jeziva, loša. Pa onda, ta čaša koja se pomiče, nevjerovatno. Sama od sebe. Ili barem podstaknuta svima nepoznatom aktivacijskom energijom.

Napomene radi, mnogi se odrasli bave ovakvim stvarima. To kao kontra potencijalnom ismijavanju ovog članka od strane nekog odraslog, kome je “ITD” slučajno dopao šake.

Mnoge zagolica ta stvar s duhovima. Mnogima uspije. Možda i vama? Odlučite li se na to, znajte da duhovi ponekad mogu biti raspoloženi, kontaktiraju s ljudima u bilo koje doba dana, uz puštenu muziku, upaljene cigarete, precrtane noge i ruke, bez svijeće, bez glatkog stola, i uopšte, ne zahtijevajući nikakve posebne propise i uslove.

To biva, dakle, kada su JAKO raspoloženi. Tad njihovoj blagoglagoljivosti nema kraja. Kao što ga nema nikad, kada je u pitanju ljudska mašta i fiktivna naklonost uopšte, ka svemu neuobičajenom, čudnom i fantastičnom… Pa, provjerite sami! itd.

Napisala: Danijela Bakoč (ITD, 1984.)

Izvor: index.hr