Ispovijest Branislava Moroa jedinog Srbina u Sjevernoj Koreji (FOTO)

Slika koju imamo o Sjevernoj Koreji je pogrešna, tvrdi Branislav Moro, odbojkaški trener iz Srbije, koga čeka drugi ugovor u Sjevernoj Koreji. Otkriva nam kako se zapravo živi u ovoj zemlji, da li je upoznao “vođu”, i još mnogo toga.

Živio je u 11 zemalja svijeta, išao je u njih bez predrasuda, a sada je u zemlji o kojoj su, kako kaže, mediji naročito iskrivili sliku. Jedini Srbin koji živi u Pjongjangu je Branislav Moro, proslavljeni srpski odbojkaški trener.

“Uglavnom nas i mediji pogrešno informišu, ne znam ni zašto, jer ne postoji nikakav interes u tome. Mi recimo čitamo da su djeca tamo gladna, a djeca su na pijedastalu u odnosu na nas. Imaju bolja obdaništa, bolje uslove, eto počevši od jedne banalne stvari – teren oko obdaništa im je postavljen gumom od pet centimetara i to im je standard da se dijete ne bi povrijedilo kad padne.Imaju čak i zatvorene bazene u okviru obdaništa i to ne jedan, već po nekoliko”, priča Moro.

Pravilo broj 1

Kada dođete tamo, objašnjava nam, prvo vam pojasne da ne postoji “Južna Koreja”.  Južna se naziva Koreja, a Sjeverna nosi naziv Demokratska Narodna republika Koreja. Oni isključivo prihvataju takav odnos i takvo obraćanje prema državi. Koreja je naklonjena prema Americi, a DNR Koreja prema Kini i Rusiji, pojašnjava Moro.

Čuvano lice

Po gradu se kreće slobodno, ima status čuvanog lica, kao jedini stranac u svijetu sporta. Kaže da je prošao kroz “skener” da bi se zaposlio, ali ne misli da je to nešto drugačije od ostalih zemalja u kojima je radio.

“Oni su vrlo obazrivi ljudi i o svemu se vodi računa. Moj trening je uvijek praćen kamerom, što mi je možda malo u početku smetalo, ali sam poslije vidio da se oni tako analitički odnose prema svim poslovima, kaže Moro, koji još nije upoznao “vođu”, ali je sam vođa, Kim Džong Un dao “blagoslov” za njegov novi ugovor.”

Plan je da u novom aranžmanu, u narednim mjesecima, dođe do ovog susreta.

Život bez računa

“Ova zemlja ima perspektivu, nikom ništa ne duguje, imaju fenomenalnu industriju hrane. Njihov prosječan lični dohodak je između 300 i 350 dolara, ali stan i kola dobijaju od države. Ne plaćaju školovanje, ne plaćaju zdravstvo, ne plaćaju komunalije. Država obezbjeđuje sve”, tvrdi sagovornik.

Daj šta daš!

“Kad je u pitanju plaćanje, tu su vrlo fleksibilni. “Uđete u prodavnicu i piše “11”. Vi date 15 dolara, oni vam vrate 4. Date u evrima – vrate vam u evrima. Nadmašili su i Crnogorce. Domaću valutu nisam video, ali ima i prodavnica gdje se kupuje isključivo domaća roba. Postoje i fri šopovi, ali ne znam zašto nose takav naziv, kad kupujemo i mi (stranci) i oni (domaći stanovnici)”, priča odbojkaški trener.

Neke druge vrijednosti

Moro smatra da mladi u Sejvernoj Koreji imaju potpuno drugačije utemljene vrijednosti, pa uticaj sa Zapada, i da dopre do njih, kroz muziku ili film, ne bi mnogo promjenio:

“U mojoj ekipi sve djevojke znaju da sviraju klavir, violine, što je kod nas već postalo neobično, takoreći egzotika. Da ne pominjem čitanje knjiga, jer ne mogu ćerku da natjeram da pročita ni dvije knjige”, iskren je sagovornik.

Jednom je na treningu u najsavremenijoj teretani pustio modernu, zapadnu muziku, ali niko nije bio oduševljen.

“Njima se nešto i ne sviđa takva muzika. Slušaju, mogu vam reći dobru muziku. Imaju jednu fenomenalnu grupu Morango, žensku grupu sastavljenu od jedno 16-18 djevojaka, od kojih 6-7 pjevaju, a ostale sve sviraju. Bila je slovenačka grupa Lajbah u Pjongjangu, što je meni neshvatljivo.”

Prestonica odiše čistoćom, druženjem…

Svoju priču bazira na iskustva o Pjongjangu, pa nismo mogli da ne pitamo da li je tako i u ostalim djelovima Severne Koreje.

“Ne mogu da tvrdim, ali dobijam informacije da se razvilo desetak velikih gradova, naročito na moru prema japanskoj strani, i da su se tamo napravila ozbiljna ljetovališta.”

Cijeli dan u spa centru, toliko modernom da su u njemu napravili i vještačke talase, košta dva dolara.

U glavnom gradu je oduševljen, između ostalog, čistoćom.

“Dajem 100 dolara ako nađete papir na 10 kilometara. Pjongjang je kao grad skockan, sređen, ulice su široke, trgovi veliki, a sve je vrlo uređeno. Stvari koje oni imaju su neuporedive. Infrastrukturu koju oni imaju mi nemamo, ne zbog Srbije kao Srbije, već zbog situacije kakva je u Evropi. Ja živim pored hotela koji se sad sređuje i koji ima 250 metara visine. Po radu, redu i posvećenosti, mogu da se izjednače sa Japancima”, kaže Moro o karakteru ljudi u Koreji.

Druže se!

Objašnjava da tamo nema noćnog izlaska kako ga mi pojmimo. Jednostavno, oni nemaju naviku da tako izlaze:

“Ipak se oni mnogo više druže.  Idem gradom, a ispred svake zgrade odbojkaški teren i oko 6 sati svi igraju odbojku, a oni koji ne igraju navijaju. Druže se. Kao mi za vrijeme bombardovanja. Oni su upućeni jedni na druge, jako puno se druže, cijele zgrade izlaze na ulicu i ja ih gledam zapanjeno”, iskren je sagovornik.

Odnos prema vođi – fantastičan! Morali smo da provjerimo i da li je odnos prema vođi fanatičan, kao što se predstavlja.

“Obično možete pročitati da to izgleda fanatično, ali meni izgleda fantastično. Volio bih da mi isto tako volimo našeg predsjednika, ma ko god on bio, ma kog uvjerenja, koje god političke stranke. Predsjednik je zaslužio da ga poštuje narod koji ga je izabrao i samim tim i da ga voli.  Te norme bi trebalo da važe za svakog predsjednika u svakoj zemlji.”

Ulazi Kuvajćanin u kafić i…

“Doživio sam još jednu komunističku zemlju u kojoj sam radio – to je Kuvajt, tamo kad uzmeš kredit oni ti oproste i kredit. Nema boljeg komunizma nego u Kuvajtu, to je najveća komunistička zemlja koja postoji. Ali, se oni onda još i žalje da im je malo. Sjedio sam jednom u nekom društvu, kada je došao Kuvajćanin za sto i rekao “Ova zemlja je nikakva. Moja žena kupi torbu za 2.500 kedija i mi nemamo dovljno do kraja mjeseca” (dve i po hiljade kedija je 6.000 evra) . Samo što ga nismo udarili”, kaže Moro kroz smijeh.

O sportu

 Što se tiče sporta i sportskih uslova, mogu da kažem da imam vjerovatno bolje uslove za rad nego 90 odsto klubova u Evropi. Imam bolje uslove nego u Njemačkoj, a da ne govorim o našim uslovima, kaže Moro.

Radi u klubu pod nazivom “425 sport klub”, gdje je 425 oznaka armije koja je zadužena za oblast sporta. To je jedna, u bukvalnom značenju, armija sportista, jer 90 odsto sporta je regulisano kroz armiju, ostali dio kroz policiju.

“To nije ništa neobično, takav sistem praktikuje se i u pojedinim regionima Kine”, objašnjava on.

Oni ulažu puno u sport, čak ima i ulica u Pjongjangu koja se zove ulica Mladosti, u kojoj se nalaze 32 sportske hale sa gledalištem. Svaki sport ima svoju halu. Ipak, odbojka ima posebno mjesto, a popularan je i fudbal.

Nisu neznalice

Što se situacije sa medijima i sa praćenjem situacije iz svjeta tiče, kaže da je na internetu lako uporediti sliku iz svijeta sa onom koju oni prenose.

“Njih nikad ne bi zanimale pojedine mreže, što se interneta tiče, niti Farma, nemaju takvu vrstu interesovanja. Totalno su u drugom smjeru. Imaju svoj nacionalni program i to je to. Po meni, oni jako nalikuju bivšoj Jugoslaviji. Imaju proizvodnju i kompjutera, svi oni znaju i da rade na kompjuteru, ali samo u smislu posla. Oni su vrlo upućeni, nisu neznalice”, kaže Moro.

Jedini minus

Kako navodi, za 30 godina karijere, bio je trener svih beogradskih prvoligaških timova, bio je trener reprezentacije, a nije mogao da živi od svog rada. Zato je krenuo u svijet. U Sjevernoj Koreji ima jednu jedinu, ali veliku “patnju” .

“Nemam svoje prijatelje sa sobom, nemam svoju porodicu sa sobom, a ćerka me je u 11. godini pitala: “Tata jel si ti bio nekad na mom rođendanu?”. Nisam nikad bio jer je u februaru, a meni je sezona u februaru najžešća i završava se u aprilu-maju.”

Sa generalom, koji mu je i veza sa “vođom” pregovara da još ljudi iz Srbije povede u ovu, za ostatak svijeta, i dalje, mističnu zemlju.

Izvor: Nezavisne