Da li treba kititi badnjak umjesto jelke? Ovu hrišćansku legendu malo ko zna!

Sredinom 20. vijeka, sa dolaskom komunističke vlasti, božićno drvo se ukrašavalo krišom i to najčešće po manjim vojvođanskim mjestima.

Iako mnogi kićenje jelke smatraju za običaj i novotariju koja je kod nas pristigla sa Zapada moramo da ih obavijestimo da nisu u pravu!

Ako ste se nekada zapitali zašto baš jelku kitimo za vrijeme novogodišnjih praznika odgovor leži u jednoj staroj hrišćanskoj legendi.

Kako legenda kaže, ispred pećine, gdje je rođen Isus Hrist, bila su tri zimzelena drveta – kedrovo drvo, bor i jela. Nakon Isusovog rođenja u znak pozdrava zatresla su se sva tri drveta i darivali su mesiju.

Kedar je kao dar za novorođenče imao mirišljave iglice, bor šišarke, a jela nije imala nikakve plodove koje bi poklonila, pa je zaplakala. Na nju se tada anđeo smilovao i poklonio joj zvijezdu sa neba, koju je ona onda poklonila Isusu. Upravo se zbog ovoga na vrh jelke stavlja zvijezda – kao znak ljubavi prema Isusu Hristu.

Međutim kako su hrišćanska vjera i stari običaji usko povezani, tradicionalno kićenje jelke podstiče iz perioda mnogo prije hrišćanstva.

Stari narodi vjerovali su da je jelka mjesto gdje se nalaze duhovi šuma, pa su u novogodišnjoj noći odlazili da ih darivaju. Poslije toga, sjekli su mlade jelke i donosili ih kućama, kako bi na taj način označavali početak nove godine. Mlado, zimzeleno drvo predstavljalo je podsjetnik da će zima proći i da će doći proljeće.

Zapadnoevropski narod ovaj običaj uveo je kao redovnu praksu u svojim domovima još u 11. vijeku.

“Rajsko drvce” ukrašeno crvenim jabukama 24. decembra, na dan Adama i Eve, u Zapadnoj Njemačkoj se s vremenom počelo unositi u kuću i kititi kolačićima različitog oblika. Svijeće, kao simbol Hrista, bile su obavezni pratilac toga običaja. U istoj sobi nalazile su se male piramide pravljenje od hrane i ukrašavane zelenilom, svijećama i zvijezdama.

Na naše prostore običaj kićenja jelke došao je znatno kasnije, tačnije početkom 19. vijeka. Do tog perioda Srbi su unosili i kitili badnjak za Božić. Iako je običaj unošenja badnjaka svojstven samo Srbima i korijene vuče iz paganskih rituala, ne treba ga zaboravljati i podjednako ga treba njegovati kao i kićenje jelke.

Običaj kićenja jelke prvo se razvio u Vojvodini kao dijelu Austrougarske monarhije, kada su početkom 20-ih godina 19. vijeka aristokratske porodice okitile prve božićne jelke na ovim prostorima.

1859. godine prvi put je postavljena ukrašena jelka na javnom mjestu i to u jaslicama Lajoša Velđija u Subotici. Od tada okićeno božićno drvo na velika vrata ulazi i u građanske porodice, a taj običaj počinje da se širi po svim sjevernim krajevima. U nedostatku luksuznih staklenih ukrasa i svilenih bombona, u običnim kućama jelka se ukrašavala medenjacima, orasima i jabukama, a ponekad i ručno pravljenim ukrasima od gline.

Sredinom 20. vijeka, sa dolaskom komunističke vlasti, božićno drvo se ukrašavalo krišom i to najčešće po manjim vojvođanskim mjestima.

Ovaj običaj se tek 70-ih godina ustalio u gradovima Centralne Srbije, a zatim je počeo da se širi i po manjim i južnijim srpskim mjestima, i pored toga što su Srbi dugo imali odbojnost prema ukrašenim jelkama, jer su smatrali da će, na taj način, iznevjeriti pravoslavni badnjak. Tek 80-ih godina 20. vijeka kada su ukrasi i jelke počeli da se prodaju po ulicama i ukrašavaju ne samo kuće, već i izloge, počinje da se ustaljuje ovaj lijepi novogodišnji običaj kod nas.

Izvor: espreso.co.rs