Badnjak – stub kuće i naroda

Srpski božićni običaji i badnje drvo povezuju hrišćanstvo i drevna slovenačka vjerovanja. Badnjaci vijekovima gorjeli na ognjištima i ispred hramova.

Za nerazdvojne prijatelje naša stara narodna izreka kaže da su “kao Božić i badnjak”. Ovaj hrišćanski praznik u prošlosti, kao ni danas, ne može zamisliti bez okićenog svetog hrastovog drveta koje uz roj varnica sagorijeva na ognjištu i grije dom u božićnoj noći. U njemu je sabrana sva simbolika starog vjerovanja i hrišćanske religije.

Uprkos globalizaciji, koja danas melje nacionalne kulture i običaje, badnjak i dalje tvrdoglavo opstaje u srpskim domovima makar i kao najmanja hrastova grančica ukrašena crvenim vrpcama i žitnim klasjem, kupljena uz čestitku kod prodavca na pijaci.

“Badnjak danas simbolizuje rađanje nove hrišćanske ere iz pepela starog sveta”, kaže etnolog Dragomir Antonić.

Ljudi koji danas unose badnjak u kuću ne razmišljaju o njegovoj staroj simbolici, iako su običaji vezani za Badnji dan neopisivo stari. Oni objedinjuju najdrevnije simbole čovječanstva. U njemu su ujedinjeni snaga hrasta i prometejski plamen koji razbio mrak i ugrijao čovječanstvo.

Po hrišćanskim shvatanjima badnjak je simbol drveta koje je Josif unio u vitlejemsku pećinu i založio ga da ugrije bogorodicu Mariju i tek rođenog bogomladenca Isusa. S druge strane, etnolozi i antropolozi podsjećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje i vjerovanja.

“Drevni običaji i religijska shvatanja poreklom iz praslovenske zajednice održali su se među južnim Slovenima bolje nego kod ostalih slovenačkih naroda upravo zato što su se spojili s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom”, kaže antropolog Jovan Janićijević.

Još su antički putopisci opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. Savremeni naučnici navode da je drevno vjerovanje tvrdoglavo opstalo do današnjih dana u poštovanju posvećenih hrastova-zapisa i naročito badnjaka. Zato po selima i danas domaćini s badnjakom razgovaraju, zasipaju ga pšenicom i zalivaju vinom prije no što ga posijeku, a ukućani svetom drvetu pjevaju “Badnjače, rođače” dok ga unose u kuću.

Familijaran odnos Srba s badnjakom rasvijetlio je etnolog Veselin Čajkanović, koji je u svojim istraživanjima utvrdio da su božićni običaji najbolje očuvali neuništivu osnovu narodne religije – poštovanje kulta predaka.

Po njemu, svečana badnja večera je bila posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svijetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre badnjaka. Poslastice i suvo voće koje su djeca s veseljem tražila u slami razbacanoj po podu podsjećala su na to da ništa ne rađa bez korijena i da plodove koje jedemo dugujemo precima koji iz podzemnog svijeta tjeraju sjeme da klija i razvije se u bogat rod. Zato ni spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagovještaj ponovnog rođenja svijeta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posjećuju dom i pozdravljaju potomke.

Perunov znak

Etnolozi podsjećaju da božićni kolač, osim hrišćanskim simbolima, domaćice i danas, iako ne znaju njegovo značenje, šaraju “gromovitim znakom” drevnog slovenačkog boga groma Peruna, koji podsjeća na latinično slovo “s” koje je uvijeno u spiralu na krajevima. Svi manji kolači u obliku šake ratara, krave, kokoške su sjećanje na žrtve koje su stari Sloveni prinosili kraj svetog hrastovog drveta.

Izvor: novosti.rs