“Napustio nas je veliki prijatelj Borca i Banjaluke”

Smrt Mire Požuna veliki je gubitak za rukomet na ovim prostorima, ali i Borac i Banjaluku, čiji je bio veliki prijatelj.

Ovo je konstatovao Rade Radinković, dugogodišnji funkcioner kluba iz Gospodske ulice, koji je uputio telegram saučešća povodom smrti trofejnog slovenačkog stručnjaka

Miro je često dolazio u Banjaluku, učio od Pere Janjića i “pekao zanat”. Jako je volio i klub i grad. Kad god nam je trebala pomoć, i dobili bismo je. A Borac je uvijek bio drag gost u Velenju i Sloveniji.

Požun je prije tri dana izgubio dugogodišnju bitku sa opakom bolešću, rakom. Preminuo je u 76. godini, a njegova sahrana biće obavljena danas, u Velenju.

Saradnja počela 1974. godine

Iza Mire je ostala blistava trenerska karijera protkana uspjesima. Važne lekcije naučio je upravo u Gradu na Vrbasu, gledajući utakmice “crveno-plavih” i treninge legendarnog Pere Janjića. Požun nije ostao dužan Borcu i Banjaluci. Naprotiv, uvijek je bio tu, spreman da pomogne.

“Naša saradnja počela je još davne 1974. godine, kada su predstavnici Rukometnog kluba Šoštanj izrazili želju da uče od Borca, tada jednog od najjačih timova ne samo u Jugoslaviji, nego i Evropi” – prisjetio se Radinković za SrpskaCafe.

Šoštanj, koji je kasnio nosio ime Velenje, a danas Gorenje, u tom periodu je igrao Međurepubličku ligu, uz kratke “izlete” u Drugu ligu. Prvi konkretan sastanak održan je u Banjaluci, a goste su predstavljali upravo Požun, koji je bio prvi trener, te predsjednik Franc Plaskan.

“Oni su preko mene uspostavili kontakt sa Borcem. Željeli su da uče i napreduju. Delegacija je došla avionom u Mahovljane i dogovor je brzo postignut. Klub im je izašao u susret. Miro je često dolazio u Banjaluku, učio od Pere i “pekao zanat”. Mi smo, zauzvrat, dobili besplatne pripreme u Velenju. Četiri godine zaredom smo se pripremali na istom mjestu i uvijek smo se osjećali kao kod kuće” – dodao je Radinković.

Požun se, nešto kasnije, odužio Borcu. Godine 1985. Iztok Puc je kod njega u Šoštanju stasavao u vrhunskog rukometaša. Na stolu je imao “jake” ponude, među njima i onu Abasa Arslanagića da dođe u Banjaluku. Radinković, kojeg je Puc smatrao drugim ocem, dobio je zadatak da “završi” transfer. Miro je priču “pogurao” preporukom mladom igraču da dođe u Borac. I tako je i bilo.

“S tim da mu je savjetovao da još jednu godinu ostane kod njega kako bi završio školu. Poslušao ga je, a potom stigao kod nas. Naša saradnja sa Velenjem i Požunom od tada je stalno jačala. Miro je jako volio i klub i grad. Kad god nam je trebala pomoć, i dobili bismo je. A Borac je uvijek bio drag gost u Velenju i Sloveniji” – zaključio je Rade Radinković.

Miro Požun je malim koracima iz Šoštanja stigao i na najveću pozornicu, ostavivši neizbrisiv trag ne samo u slovenačkom, nego i u rukometu na prostoru bivše Jugoslavije.

“Otkrio” Puca, Rutenku, Kavtičnika…

Njegov najveći uspjeh svakako je bio osvajanje titule šampiona Evrope sa Celje Pivovarnom Laškom 2004. godine. Nekoliko mjeseci kasnije sa “pivarima” je uzeo i evropski Superkup. U Sloveniji je osvojio šest titula, četiri pehara namijenjena pobjedniku Kupa, a nacionalni tim je vodio u dva navrata.

Miro će ostati upamćen po sjajnim rezultatima, ali i po vedrom duhu, vječitom optimizmu i činjenici da je imao “nos” za talente.

Pored Puca, “otkrio” je, između ostalih, i legendarnog Sergeja Rutenku, koji ga nije oslavljavao sa trener ili šef, nego sa otac. Pod Požunovom dirigentskom palicom stasala je čitava plejada vrhunskih rukometaša poput Romana Pungartnika, Rolanda Pušnika, Aleša Pajoviča, Renata Vugrineca, Vida Kavtičnika, Uroša Zormana…

Izvor: Srpskacafe/ De. M.