Strip, marginalac sa dostojanstvom

Hugo Pratt, čuveni strip umjetnik, nekada davno rekao je “Stil mog pisanja je slikanje” i zaista, iako su ove riječi otrgnute iz konteksta, ako zatražite od nekog poznavaoca ove umjetnosti da vam u par riječi definiše strip, reći će vam, da je strip, između ostalog, čedo vječne ljubavi književnosti i slikarstva, da se njegova formula krije u  prožimanju  ove dvije umjetnosti  u kojoj nastaje treća – strip, neobičan, pomalo magični  fenomen savremenog društva. Naravno, nije svaki strip umjetnost, čak se na neki način može reći da je strip  odmetnik i književnosti i slikarstva, prividno neozbiljan, a opet nerijetko, pod uslovom da umijete da prepoznate, možete u njima naći više smisla i ljepote nego u savremenim djelima i slikarstva i književnosti.

Strip junaci

Danas postoje različite vrste stripa, ima ih čak i bez teksta, kao svojevrsna priča u slikama, ali čini se ipak da je pravi, gdje naziv “strip” nosi svoju punu težinu i značenje, onaj gdje postoji priča, dijalog.

Često potcjenjivan, strip je uglavnom bivao okarakterisan kao laka zabava i to namijenjena prvenstveno za mlađe, predadolescentske čitaoce. Iako je na samom početku i bio namijenjen mlađoj populaciji, evoluirao je, pa je u toku svoje istorije prošao kroz razne faze i bio korišten u različite svrhe.

Oni, istinski ljubitelji stripa poznaju tu istoriju do tančina.

“Strip je postao nasušna potreba uglavnom mlađahne publike ranih dvadesetih godina i tada je strip uglavnom bio novinskog tipa (u kaiševima koji su izlazili jednom dnevno ili nedjeljno u novinama i uglavnom se radnja istih nastavljala). Iz tog ranog novinskog perioda pamtimo Bima i Buma, Bak Rodžersa, Flaš Gordona, Popaja, Miki Mausa (kod nas prevedenog kao Miku Miša), Princa Valijanta i mnoge druge. Prvobitni strip se pojavljivao u obliku karikature, uglavnom humorističnog karaktera, pred kraj 19-og vijeka. Napredak u evoluciji stripa donijela je pojava “Žutog dječaka”. Dobroćudna i poprilično naivna narav stripa se počela mijenjati pred sam početak Drugog svjetskog rata kada su nastali superherojski stripovi koji su se zajedno sa ’’angažovanim’’ stripovima (npr. u zloglasnoj NDH) koristili kao propagandni materijal vladajućeg sistema (ponekad prikriveno ali uglavnom otvoreno). Strip je bio najbolje oružje koje su tadašnji moćnici mogli iskoristiti za efikasno pridobijanje mlađeg naraštaja za svoje ideje. Gledajući Jugoslaviju, strip je u periodu od 1945. do 1952. godine bio prećutno zabranjen jer je kao ’’kapitalistički proizvod’’ kvario ’’socijalističku omladinu’’. Ipak, situacija kreće nabolje kada se na trafike ponovo vrati obnovljeni ’’Politikin zabavnik’’, koji je tih godina, uz zagrebački ’’Plavi vjesnik’’, bio jedini časopis za mlade u čijem se sadržaju mogao pronaći strip.” – priča M.M, strastveni ljubitelj stripa i profesor srpskog jezika i književnosti.

Preplitanje stvarnosti i fikcije, neobični zapleti i raspleti, lucidna maštovitost snažna gotovo kao dječija, bezgranična. Strip lako postaje zaraza. Možda zbog toga što je gotovo sav u dijalogu, bez suvišnih i nepotrebnih opisa, rijetko patetičan, a prepun napetosti koji vam se poput inekcije adrenalina uvuče pod kožu i zaukupira vam um. Svaki pokret, svaka izmjena situacije propraćena je slikom, nešto kao film na papiru, samo što je pokretna traka negdje u glavi čitaoca. Postajete svojvrsni adrenalinski zavisnici od stripa, a adrenalin i strast idu jedno s drugim.

M.M. nastavlja  priču o stripu:

“Najveći strip festival u svijetu održava se svake godine u Angulemu u Francuskoj. Odrediti kvalitet stripa veoma je teško običnom čitaocu ali iskusnom oku ne može da promakne maštovitost, dobro prikrivena satira ili savršeno usklađen crtež sa propratnim tekstom sada je već strip klasika s obje strane okeana. U Evropi status kulta imaju Asteriks, Talični Tom, Džeremaja, Bernard Prins, Komanča, Ken Parker, Ratnici s Akbara (ili Potraga za Onovremenskom pticom), Avanture Džona Difula, Torpedo, Torgal, XIII, Poručnik Bluberi, Korto Malteze, Gaston (Gaša) i još mnogi drugi. U SAD najviše tiraže su imali (ili još uvijek imaju) uglavnom superherojski stripovi tipa Spajdermen, Supermen i X-men, ali i kratki humoristički kao što su Hogar Strašni, Pinats (kod nas preveden kao Snupi) i Garfild.
Na prostoru bivše Juge najviše uticaja na mlade su imali uglavnom italijanski proizvodi koje je objavljivao novosadski Dnevnik (Zagor, Teks, Dilan Dog, Mister No, Veliki Blek) ali i legendarni Alan Ford kojeg je objavljivao zagrebački Vjesnik. Od domaćih autora treba pomenuti Andriju Maurovića (Stari Mačak), Julesa Radilovića (Herlok Šolmes), Đorđa Lobačeva (Baš Čelik), Branislava Kerca (Ket Klou); Željka Paheka (Legija nepromočivih) i Igora Kordeja (Vam). ” – zaključuje profesor M.M.

Možda je upravo taj disidentski status stripa u društvu, to oslobođenje okova koja nameće određena popularna poetika ili stil, ono što stripu daje posebnu čar. Koliko god da je tematika profesionalno obrađena bilo riječju, bilo slikom, u velikoj većini strip ima nečeg mangupskog, buntovnog u sebi i možda bi tako i trebalo da ostane, jer svjedoci smo svakodnevnog prostituisanja raznih vrsta umjetnosti, pa i same riječi umjetnost. I ma kako to čudno zvučalo, čini se da ta pozicija marginalca čuva stripu dostojanstvo.

I na kraju, šta to ima strip što vas zove da mu se uvijek vraćate? Velika većina najpopularnijih stripova prati doživljaje glavnog junaka ili više njih, a ti junaci su često otjelotvorenje vrlina čovječnosti, hrabrosti, ili bar onih osobina koje su vama, kao pokloniku bliske.  Neustrašivi, nepobjedivi  a uvijek  isti, vječno mladi. Tu su da sile dobra i zla vrate u ravnotežu. Oni su sigurna luka, uvijek ćete ih naći onakve kakve ste ih ostavili, sa istim osobinama sa kojima ste ih zavoljeli. Oni nikada ne iznevjere.