Mladen Miljanović u susret izložbi “Aperta fenestra“: Teško biti radikalan u vremenu populizma

Zaista je teško biti radikalan u vrijeme populizma, estradizacije kulture i paralelne stvarnosti društvenih medija. Radikalnost teži da djeluje ovdje i sada, pokušavajući da mijenja stvarnost ili preispituje njenu osnovnu prirodu.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” banjalučki umjetnik Mladen Miljanović, čija će nova postavka “Aperta fenestra” uskoro biti predstavljena u Kamenoj kući na tvrđavi Kastel. Izložba će biti otvorena u ponedjeljak u 20 časova.

“Prostora, ali i potrebe za radikalnim djelovanjem uvijek ima, pitanje je samo koliko smo spremni da se upustimo u taj proces u kojem nas neminovno čeka izopačenost, marginalizacija i često stigmatizacija” – rekao je Miljanović.

GLAS: Kako biste opisali projekat “Aperta fenestra”?

MILjANOVIĆ: Naziv projekta, prije svega, upućuje na važnost tačke perspektive ili tačke iz koje se posmatra svijet i stvari koje nas okružuju. Sam naziv izložbe se referira na poznati renesansni izraz koji u istoriji umjetnosti označava pojam slike kao prozora u svijet. Mazačo je ustanovio matematički princip perspektive te njegovog inkorporiranja u slikarstvu. Projekat “Aperta fenestra” selektivno koristi izlagački prostor Kamene kuće kao prostor pejzaža koji se iz vanjskog (prostora izvan objekta) posmatra kao prostor vanjskosti ili pozicije izmještenosti. Radi se o obrnutom ili inverznom procesu u kojem su artefakti zauzeli mjesto posmatrača, a pozicija posmatrača je na mjestu predmeta reprezentacije.

GLAS: Na koji način ste kroz postavku ispoljili različite društvene, kulturne i socijalne perspektive?

MILjANOVIĆ: Aperta fenestra – prozor je otvoren, ali mi taj svijet nepreglednog pejzaža prošlosti posmatramo izvana ka unutra. Radikalna izmjena pozicija posmatranja zahtijeva i radikalno promišljanje pozicije umjetnika i publike u kulturi danas. Da li je moguće da se prostor kulture življenja dehumanizuje, i koje su posljedice toga je pitanje na koje ovaj projekat teži odgovoriti na nekoliko nivoa. Da li se i sami kao društvo svjesno ili nesvjesno nalazimo kao statisti, onesposobljeni u tom kamenitom pejzažu prošlosti je pitanje koje ova situacija postavlja pred nas.

GLAS: Kako Vaš projekat odgovara na pitanje dehumanizacije kulture življenja?

MILjANOVIĆ: Ovaj projekt se bavi jednim širim regionalnim, ali i globalnim pitanjem ideje monumentalizacije i istorizacije kulture ovdje i sada. U jednom segmentu se postavlja pitanje spomeničke umjetnosti i o tome kako takva kulturna produkcija danas koja je posvećena žrtvama u prošlosti, generiše takođe žrtve ovdje i sada direktno u društvu.

GLAS: Zanimljiva je obrnuta perspektiva posmatranja i samog odnosa posmatrača i posmatranog. Kako biste to mogli da objasnite posmatračima koji tek treba da vide navedeno i izloženo?

MILjANOVIĆ: To je jedan inverzan proces posmatranja slike, kako sam naveo u prvom dijelu intervjua. Ja to kolokvijalno nazivam princip “izvrnute čarape”. Prostor galerije Kamene kuće savršeno odgovara ovom radu, tako da su se nekako sklopile kockice kamena. Nestrpljiv sam zbog ove izložbe i to je ta nervoza koja je uvijek znak da vam je značajno to što radite. Takođe, ova izložba je moje izlaganje u Banjaluci nakon dvije godine i 11 godina nakon posljednje saradnje sa Banskim dvorom koja je bila davne 2008. godine na izložbi “Okupaciona terapija”. Tako da sam se obradovao pozivu Banskog dvora i Mladena Matovića da realizujemo izložbu “Aperta fenestra – Prozor u svijet” kao novu produkciju rada.

GLAS: Ističete važnost perspektive. Što se današnjice i posmatranja tiče, postoji li pogrešna perspektiva?

MILjANOVIĆ: Ne postoji pogrešna perspektiva u ideji slobode, ali postoji nametnuta perspektiva ili pretpostavljena i ograničavajuća tačka gledanja stvari i svijeta koji nas okružuje. Iz tog razloga samo utemeljenje perspektive i u umjetnosti – slikarstvu je imalo veliki značaj. U ideološkom smislu ta perspektiva selektivne reprezentacije svijeta na slici je danas posredovana kroz televiziju, nove medije, društvene mreže i kulturu.

GLAS: Osvrćete se na prostor prošlosti i na to da je moguće da smo u ovom društvu statisti. Ako smo statisti i postanemo svjesni, koje promjene to donosi?

MILjANOVIĆ: Kao statisti nikada nećemo biti svjesni promjene, potrebno je to asimetrično izmještanje, ali ne samo nas u lokalnom društvu već i u odnosu na globalni kontekst. Te asimetrične poglede na svijest treba predočavati na različite načine, od novinara u svom poslu, preko sociologa, umjetnika, ali i prije svega i političara kojima društvo na svakim izborima daje ili ne daje mandat da ih predstavljaju.

GLAS: I šta je sve pogrešno u našem osvrtu na prošlost (bila to daleka ili bliska prošlost)?

MILjANOVIĆ: Ovdje se ne radi samo o našem osvrtu na prošlost, ova izložba, kao što sam rekao, uzima za predmet jedan širi kontekst redefinicije prošlosti. I kod nas (region) postoje različiti modeli redefinisanja prošlosti, ali i njene glorifikacije zarad nekih novih ideoloških ciljeva. U takvim procesima spomenici i redefinisanje prošlosti postaju element dezintegracije i vremena i prostora življenja sada, a u najgorem slučaju i dezintegracije budućnosti.

Greg Blejki

GLAS: Dio Vaše postavke je video-instalacija i rad koji ste snimili sa Gregom Blejkijem. Šta nam možete reći o saradnji s njim na ovom projektu?

MILjANOVIĆ: Radi se o video-radu koji je sniman prošle godine u maju i koji će na ovoj izložbi biti premijerno prikazan. Sniman je sa filmskom ekipom Grega Blekija, režisera iz Berlina, a u saradnji i sa participacijom članova Udruženja amputiraca UDAS iz Banjaluke na lokaciji kamenih restlova/ostataka firme GIM u Klašnicama. Ovaj rad se uklopio u čitavu cjelinu izložbe zbog svoje vizuelnosti, sadržaja, ali i elemenata kamena koji je u različitim formama prisutan na izložbi. A sve ovo navedeno bi trebalo da bude objedinjeno, sadržano i sublimirano u performansu “Spomenik žrtvama spomenika” koji će biti izveden na samom otvaranju izložbe.

Izvor: Glassrpske/ Milanka Mitrić