U Banjaluci predstavljena knjiga “Dragi Petre…”: Kočić kao ogledalo našeg vremena

Knjiga “Dragi Petre…” upravo objavljena u izdanju Službenog glasnika Republike Srpske u tiražu od 10.500 primjeraka, predstavljena je u utorak uveče, 23. septembra, u punoj Vijećnici Kulturnog centra Banski dvor.

Promociju knjige organizovalo je Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, a riječ je o pismima Petru Kočiću deset savremenih književnika iz Republike Srpske i knjizi koja je nastala kao zajednički poduhvat pomenutog udruženja i izdavača.

“Povodom 60. “Kočićevog zbora” Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” realizovalo je programski sadržaj “Pisma” kroz tri programske cjeline: “Kočićeva pisma”, “Pisci pišu Kočiću” i “Građani pišu Kočiću”. Rezultat programa “Pisci pišu Kočiću” je knjiga koja je večeras pred nama. Ona je objavljena pod nazivom “Dragi Petre…” u izdanju Službenog glasnika Republike Srpske”, kazala je na početku večeri Sanja Macura, koja je bila moderator programa.

Kroz različite književne forme, podsjetila je ona, Kočiću su pisali Berislav Blagojević, Stevo Grabovac, Slobodan Jović, Fedor Marjanović, Tanja Stupar Trifunović i Milan Rakulj koji su se, ujedno, predstavili publici, dok su opravdano odsutene bile: Sanja Savić Milosavljević, Jelena Kalajdžija, Milanka Blagojević i Mihaela Šumić, čija su se pisma takođe našla u knjizi.

“Zahvaljujući saradnji sa Službenim glasnikom, knjiga će biti distribuirana svim maturantima srednjih škola u Republici Srpskoj. Cilj je da mladim ljudima predstavimo naše najznačajnije pisce, ali i da ukažemo na značaj Kočića i da on nije samo “lektira” i ime iz udžbenika, nego svevremen pisac u čijem liku i djelu i danas svako od nas može i treba da se ogleda. Kroz pisma učenici mogu saznati kako Kočićevo ime odjekuje u našem vremenu”, kazala je Macura.

Berislav Blagojević, čije je pismo napisano kao odgovor na Kočićev tekst “Rđavi i štetni narodni običaji” iz 1912. godine, kazao je da mu je ovaj tekst bio zamiljiv jer je objavljen u jednom zvaničnom organu, kako se tada govorilo, eparhijskog savjeta.

“Kočić je bio i urednik tog lista koji je izlazio u Sarajevu u to vrijeme i meni je bilo fascinantno da se tako javno govori o nekim stvarima unutar eparhije. Danas je tako nešto nezamislivo, da u jednom crkvenom časopisu govorite, neću reći protiv crkve, nego protiv nekih stvari koje nisu dobre unutar crkve. To je prosto nezamislivo. Ja se nisam htio baviti političkim temama kao takvim u pismu, nego o karakterologiji našeg naroda, kakva je ona bila tad i kakva je danas. Pokušao sam da napravim te paralele i došao do zaključka kojeg smo, manje više, svi svjesni, a to je da se malo toga suštinski promijenilo, a i ono što se promijenilo, promijenilo se na gore”, naveo je Blagojević.

Fedor Marjanović, sa druge strane, kaže da je njegovo pismo jedna vrsta dijaloga sa Petrom Kočićem i nekom vrstom njegove ideologije, ne u smislu, kako je dodao, raspravljanja, već preispitivanja, zbog toga što je Kočiću i u njegovom političkom i u njegovom književnom radu izuzetno bila zanimljiva sloboda.

“Sloboda je jedna riječ koja je značajna za svako Kočićevo djelo: i za “Jazavca” i za “Mrgudu”, za pričanje Simeuna Đaka. Dakle, sloboda se u svakom djelu pominje i sloboda je nešto za čime je Petar Kočić težio, kako induvidualna sloboda, tako i kolektivna sloboda. Međutim, ono što je mene zanimalo u mom dijalogu sa Kočićem, jeste šta zapravo znači sloboda, da li on ima uopšte svijest šta znači biti slobodan, jer najviše se u njegovim djelima govori o borbi za slobodu, ali skoro ništa o slobodi samoj. I čini mi se da smo od njega naučili da je slobodan čovjek prezren i gladan kao pas. Sloboda koja po Kočiću donosi veliku snagu i hrabrost, ne donosi materijalna zadovoljstva, a odlika ovoga vremena i današnjih ljudi je uglavnom da sloboda predstavlja materijalno dobro i određenu vrstu bahatosti”, kaže Marjanović.

Milan Rakulj podsjetio je da je profesor Miodrag M. Vulin, koji je sebe nazivao najvećim svjetskim kočićologom i u neku ruku i rođakom Petra Kočića, jer je Kočićeva majka bila iz roda Vulina, još prije pola vijeka zapisao da je literatura o Petru Kočiću, obimom odavno prevazišla ono što je Petar Kočić napisao.

“Danas je takođe mnogo pisaca, naučnika i istraživača koji su na tragu Petra Kočića, koji pišu o njemu i koji govore kočićevskim jezikom, ali njihov uticaj na današnje ljude je mnogo manji nego što je to bio uticaj Petra Kočića na ljude njegovog vremena. Više je razloga za tako nešto, a jedan od najvažnijih jeste da je Petar Kočić svoje riječi potvrdio ličnom žrtvom”, istakao je Rakulj.

On se osvrnuo i na sopstveno pismo Petru Kočiću.

“Ono što je mene zainteresovalo kada su u pitanju pisma Petru Kočiću jeste kakva je sloboda i kakve su slobode došle nakon njegove smrti. Slobode i sistemi koji su stigli 1918, 1945, i 1995. godine, redom su, na različite načine, slavili lik i djelo Petra Kočića. Međutim, da je Kočić u tim vremenima kojim slučajem bio živ i da je o slobodi koja je upravo stigla mogao nešto reći, ubjeđen sam da bi bio kritičar takvih sloboda i takvih sistema, tako da je zaključak da je različitim slobodama, uključujući i ovu danas, Petar Kočić više odgovarao i odgovara kao mrtav, a da hipotetički, nikako i ni u kom slučaju ne bi odgovarao kao živ”, podvukao je Rakulj.

Stevo Grabovac je rekao da mora biti brutalno iskren i reći da je njega Kočić u književnom smislu, apsolutno prestao da zanima poslije srednje škole.

“U jednom momentu Petar Kočić postao je simbol i izgubilo se ono ljudsko što bismo mi trebali da iščitamo iz njegovih djela. Upravo zbog toga što je o Kočiću toliko pisano i što je napisano mnogo više nego što je on sam napisao, ja sam njega u neku ruku potpuno zanemario. Međutim, sada kada je došla inicijativa za pisanje ovih pisama, ja sam se opet vratio Kočićevom djelu i prije svega njegovim pismima Moram priznati da se moja slika u potpunosti promijenila u smislu da sam iz tih njegovih pisama iščitao čovjeka koji se cijeli život borio. Njegove riječi su da se u svojim posljenjim danima osjećao potpuno slobodno”, rekao je Stevo Grabovac, dodajući da te riječi svi možemo tumačiti kako god hoćemo, a da ih do kraja ne možemo razumijeti.

Samo je on, kaže dalje Grabovac, znao šta su značile.

“Ja sam to protumačio na način da Kočić nije imao priliku da vidi ni slom zemlje u kojoj je živio, ni izbjegličke kolone, ni vojsku koja je tada ušla u zemlju i Kočića sam kroz ta pisma, ponovo vidio kao čovjeka. To mi je bilo izuzetno bitno i mislim da sam u njemu našao sagovornika i da sam iz te perspektive pisao svoje pismo. To pismo je upućeno ne na određenu adresu, nego na određeno vrijeme, a to vrijeme su njegovi posljenji i njegovi najslobodniji dani. Postoji jedan sitni detalj kada je on bio u zatvoru i kada je imao jedinu malbu, da mu se omogući komunikacija sa ljudima. Tada sam shvatio koliko je stravično kada jednom piscu, kome je riječ glavno sredstvo, odumete tu riječ. To je jedna od gorih muka koje nije imao pred samu smrt i mislim da je i zbog toga zapisao da je bio slobodan”, ispričao je Grabovac.

Tanja Stupar Trifunović umjesto pisma, napisala je pjesmu Petru Kočiću, te obrazložila ovaj svoj postupak.

“Razmišljam kako će ova knjiga završiti u školama i iz tog razmišljanja moram da kažem da sam ja utjeha onim đacima koji promaše temu, a opet donekle završe u književnosti. I u školi sam voljela da radim te eksperimente i da podvalim profesoru, jer se meni sviđa malo drugačiji ugao i pristup temi. Ponekad bi dobila pet, a ponekad se znalo desiti da dobijem jedan. Tako me i ovaj put, kada je Sanela Babić, dala prijedolog da napišemo ovu knjigu, privlačila ta neka drugačija perspektiva, a opet na tragu onoga što su kolege govorile. Možda sam bila i umorna od zloupotrebe Petra Kočića kroz sve moguće vlasti i dimanzije. Sad kada nije živ lako je mlatiti Petrom i Petrovim riječima, a u Petrovo vrijeme, on je bio zatvaran, proganjan što svi znamo i niko baš rado nije slušao Petra zbog njegovo slobodomislećeg stava”, kazala je Tanja Stupar Trifunović.

Ona je potom rekla i o čemu je pisala u svojoj pjesmi-pismu.

“Ono što je mene privuklo ka Petru, osim njegovih priča koje imaju nešto duboko lirsko, isto je kao i kod Steve, njegova pisma, gdje sam otkrila jednog sastvim drugog Petra: krhkog, nježnog, osjetljivog, povjerljivog. Imala sam stalno osjećaj da hoće još nekom da se izjada, iskuka i da kaže sve ono što je u njemu, a da se opet nekako prikriva. Čak i kada Milki piše, on ne otkriva do kraja sve svoje jade, jer i nju želi da zaštiti od toga kako se osjeća. Meni je bilo inspirativno da napišem svoju pjesmu, uslovno rečeno, iz Petrove glave. Ta pjesma je zamišljena tako da govori o svemu onome što je on Milki i svima nama prećutao, odnosno kako se on osjećao dok je provodio svoje posljenje dane, nažalost, u bolnici”, otkrila je Stupar Trifunović.

Slično njoj i Slobodan Jović se Petru Kočiću obratio putem stihova. On je svoj rad naslovio “Austro-ugarska ulazi u Bosnu ili psimo Petru Kočiću”.

“Meni je zanimljivo to da kolege ističu veliku oštricu prema stvarnosti u kojoj živimo i sportskim riječnikom rečeno, sve izgleda kao da je sudija odsvirao kraj. Sa druge strane, ipak vidimo da se mnogo ljudi i kolega pisaca odazvalo, i oni koji profesionalno pišu i oni koji ne pišu, što bar meni govori da nije sve propalo kad propalo sve je, što bi rekao jedan drugi brkajlija. To vraća nadu”, kratko je prokomentarisao Jović.

Osim nabrojanih književnika dijelove ili cijela pisma čitali su i učesnici programske cjeline “Građani pišu Kočiću”, a na adresu “Imperativa” stiglo je 113 pisama koja su pisali građani.

Kako je zaključila Sanja Macura, Kočić podstiče da se govori iskreno, srčano i hrabro, a baš takva pisma su napisali Branka Ljubojević, Nataša Blagojević Glušac, Dragan Mance, Siniša Balta, Anastasija Mihajilo, Brane Moconja i Miloš Štrkić, koji su publici predstavili svoj rad kroz pisma Petru Kočiću.

Podsjećamo, sva pisma koja su se našla u knjizi “Dragi Petre…” u narednih nekoliko subota biće objavljena u “Nezavisnim novinama”, dok na našem sajtu čitaoci već mogu da pronađu dosad objavljena pisma Milana Rakulja, Mihaele Šumić, Berislava Blagojevića i Milanke Blagojević.

Foto: Borislav Brezo

Izvor: Nezavisne