Radošević Mitrović o koncertu UNIBL: Spektakl “Poklon Republici” za sve generacije

Godišnji koncert Univerziteta u Banjaluci (UNIBL) pod nazivom “Poklon Republici” biće održan 16. juna s početkom u 21 čas na platou Filozofskog fakulteta u Univerzitetskom gradu, a u izvođenju Simfonijskog orkestra Akademije umjetnosti sa dirigentom Brankom Radošević Mitrović.

Svečani koncert je dio manifestacije povodom obilježavanja 50 godina uspješnog rada i razvoja Univerziteta u Banjaluci, a njime će ujedno biti obilježen završetak nastave u akademskoj godini, kao i Svjetski dan muzike.

“Ove godine idemo takođe sa filmskom muzikom, a pridružiće nam se i DJ Mladen Tomić. Koncert će uživo prenositi Radio-televizija Republike Srpske, a generalni sponzor je Kabinet predsjednika Republike Srpske. Među ostalim gostima će biti Marija Šestić, koja je i zaposlena na Univerzitetu, i Vanja Mišić, a pored njih ćemo čuti mali hor i solistkinju iz vokalnog studija “Mama Vox””, rekla je profesorica i dirigentkinja Radošević Mitrović, koja se u intervjuu za “Nezavisne” osvrnula na pomenuti koncert, pedagoški rad i umjetničku muziku u našoj sredini.

Šta nas očekuje na ovogodišnjem koncertu Univerziteta u Banjaluci “Poklon Republici”?

RADOŠEVIĆ MITROVIĆ: “Ove godine idemo po prošlogodišnjem receptu, pošto je bilo veliko oduševljenje publike, koja nije očekivala da će to biti na takvom nivou. Mnogi su gledali prenos, te smo dobili veliki broj poruka zbog propuštene prilike da uživo prisustvuju spektaklu ne samo u muzičkom smislu, već i u vizuelnom. Kolege sa Akademije su odradile maping na zgradi i sve je izgledalo vrlo savremeno. Sticajem okolnosti je bilo dosta gostiju sa strane i turista, a komentari su bili da je bilo na svjetskom nivou. S obzirom na to da je slavljenička atmosfera, koncert je i pokrenut sa idejom da to bude za mlade. Moram da pohvalim kolege sa Univerziteta, to je bila njihova ideja i njihova inicijativa i nama je sa Akademije veliko zadovoljstvo i velika čast da predstavljamo Univerzitet na jedan takav dostojanstven način. Na repertoaru ćemo imati klasičnu kompoziciju Nikolaja Rimskog-Korsakova “Fantazija na srpske teme”, zatim muziku iz Džejmsa Bonda, muziku iz crtića, “Povratak u budućnost” i svi superjunaci, da ih ne nabrajam. Za razliku od prošle godine, gdje je bila saradnja sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, ove godine Simfonijski orkestar Akademije umjetnosti samostalno nastupa, uz ispomoć sa Fakultetom muzičke umetnosti iz Beograda gdje je dekan Slobodan Gerić koji radi kod nas ustupio sve udaraljke koje su nam potrebne za realizaciju programa, a koje mi nemamo ovdje, pošto taj odsjek ne postoji na našoj akademiji, što je velika stavka za nas. Trudila sam se da program ispoštuje želje Univerziteta, a da se i zadovolji priča i da za svakog bude ponešto. Treba uzeti u obzir da je ovo koncert otvorenog tipa, da tu bude publika od sedam do 77 i teško je u sat i po sve ukuse zadovoljiti, ali ja se nadam da će se publici i ove godine svidjeti, kao i prošle godine.”

Ovim koncertom se ujedno obilježava pola vijeka Univerziteta. Koliko je ovo značajan jubilej i da li će na još neki način ovaj jubilej biti obilježen?

“Sigurna sam da će biti obilježen svečanom akademijom, ali postoji tendencija da ovaj koncert bude tradicionalan. Ovo je odlična promocija Univerziteta, gdje se vidi da je okrenut mladim ljudima i njihovim potrebama, što negdje univerziteti i treba da budu i u tom smislu sam sigurna da će biti mnogo sadržaja jer je ovo jedan ozbiljan jubilej.”

Pored toga što ste dirigent, ujedno ste i pedagog na Akademiji umjetnosti UNIBL. Koliko Vam to predavačko iskustvo znači za poziciju dirigenta, da li Vam je možda na neki način lakše da detektujete probleme koje izvođači imaju?

“Profesionalci vole da ih tretirate kao odrasle, a ja se nekad zaboravim, pa krenem sa njima da pričam kao sa studentima, ne u smislu omalovažavanja, nego jednostavno počnem da im razglabam neke stvari koje su njima i te kako jasne. Njihov način rada je drugačiji, jer kad sarađujem sa studentima, jako mi je važan taj entuzijazam i iskreno mnogo više volim da radim sa mladim ljudima. Oni možda nisu još uvijek osposobljeni na način na koji jesu profesionalci, ali ta energija je nezamjenjiva. Ljudi, kada neki posao rade godinama, negdje izgube taj entuzijazam, sve se radi za platu i drugačiji je odnos. Sa studentima kada radim, mnogo je naporno njih ubijediti da vježbaju, ali kada shvate koliki je to benefit za njih, a u ovom slučaju im je interesantan program, onda to obično završi sa puno pozitivne energije, sa puno emocija. Za mene umjetnost i jeste emocija, a ne nešto savršeno odsvirano i odrađeno. Ja uvijek kažem da sam prije svega pedagog, a poslije toga dirigent, iako u mom slučaju to ne može jedno bez drugog, uslovljeno je.”

Kakvi su studenti danas, da li su zainteresovani za umjetničku muziku? Kakvi dolaze na Akademiju, imaju li potrebno predznanje, postoji li neki trend među sadašnjim generacijama?

“U umjetnosti postoje generacijski trendovi. Nekad imate generaciju koja je fenomenalna, čak iako nisu došli sasvim potkovani, osjetite da neka generacija grabi i kao predavač prosto morate da se potrudite da što više stvari radite i da oni što više napreduju. Onda naiđu generacije sa kojima nema materijala za rad, u umjetnosti je to loše, ali morate da održite neki kontinuitet. Kad student ne sluša muziku kojom se bavi, jako je teško da tu nešto postignete, ali pokušavate. Imali smo situaciju kada je studentkinja došla bez završene srednje škole i tu moram odati priznanje kolegi Ivanu Otaševiću koji je vjerovao u nju i odlučio da je primi. Ja sam se bunila, međutim ona je za četiri godine postigla ono što neko ne postigne za osam godina. Ona je sad sjajna i neko sa kime bih ja i profesionalno sarađivala. Tako da nas nekad studenti i iznenade, u umjetnosti je to moguće.”

Pored toga, vrlo ste aktivni i kada je riječ o didaktičkim koncertima za djecu. Kako djeca ove digitalne ere reaguju na umjetničku muziku, da li im ona drži pažnju?

“Stvar je toga da li mi njih edukujemo. Taj izraz je možda i loš, ali mislim na to da djeci damo mogućnost da spoznaju da postoji i taj svijet. Ja sam se iznenadila jedne godine kada sam imala punu Koncertnu dvoranu Banskog dvora četvorogodišnjaka. Djeca su došla iz vrtića i izvodili smo im program za odrasle, samo u smanjenom obimu prilagođenom njihovom uzrastu. Obukli smo se u barokne kostime, što je njima bilo interesantno i Banski dvor je sam po sebi privukao pažnju, ali su oni i slušali tu muziku. Sada djeca imaju potrebu da im se što više čula zadovolji i njima je sve to tako zajedno privuklo pažnju. Dio tog koncerta je i komunikacija sa njima, animiranje, razgovor i navođenje na to šta će da čuju. Ako je to muzika koja nije programska, ako nemamo jasno definisano šta treba da opiše, ja im onda objasnim kako da slušaju, jer njima u suštini niko ne objašnjava kako se sluša klasična muzika. Vjerujte da su ti četvorogodišnjaci imali veću pažnju nego kada mi dođu roditelji sa djecom, gdje roditelji imaju veliku potrebu da isforsiraju djecu, da djeca nešto pogode ili na nešto odgovore. Ne daju djeci da budu djeca i čini mi se da su roditelji najveći problem ovog društva i odrastanja djece. I sama sam roditelj pa mogu to da kažem. Vidljivo je da je sve bolje i bolje stanje, ali moramo i mi roditelji da poštujemo umjetnika i njegov rad.”

Koji je najkasniji period kada bi dijete trebalo upoznati sa ovim sadržajem? Koja je uloga školstva u tome?

“Umjetnički predmeti ne treba da budu stresni predmeti na kojima će se raditi kontrolni i učiti teorija muzike koja je usko vezana za muzičare. Muzika prije svega treba da probudi kreativnost kod djece. Sad se u školstvu stalno forsira neko takmičenje, ali kroz muziku možemo da radimo nešto zajedno. Često nastavnici kažu da neko dijete nema sluha, što je u redu, ali onda treba da se istraži da li ima ritma, pa da mu se da nešto da lupa, pa da nauči da svira tri akorda na gitari – to bi svaki nastavnik trebalo da može naučiti svakog učenika. Te dječje pjesmice i nemaju više od tri akorda. U tom smislu su svi postali nezainteresovani za dobrobit djece, sve je otišlo ka tome da gledamo svoju platu. Skoro sam, kao predstavnik Republičkog pedagoškog zavoda, gledala smotru horova i primijetila da nastavnici po manjim sredinama i manje plaćeni najviše rade sa tom djecom. Vjerujte da u nekim manjim sredinama djeca pjevaju troglasno, djeca njeguju dječje pjevanje, a po većim sredinama imate kao neko nadmudrivanje između nastavnika preko djece, ko će šta bolje, a niko ne razmišlja o tome da djeca treba da se osjećaju dobro, da pjevaju pjesme koje su prilagođene njihovom uzrastu. Meni je prestrašno da čujem da hor u osnovnoj školi pjeva o krvi. Razumijem i etno i tradicionalni momenat, ali mi moramo shvatiti da postoji nešto što je za djecu prilagođeno u psihološkom smislu. Potrebe djece su generalno skrajnute. Što se tiče početaka, djeca danas imaju mnogo manje sluha zato što im majke ne pjevaju dok su bebe. Sluh se razvija dok je dijete još u stomaku, a dokazano je da klasična muzika, posebno Mocart, smiruje djecu. Samo treba da imamo vjeru u djecu i da im ponudimo, a oni svašta mogu, mnogo su sposobniji nego što mi mislimo.”

Koliko se u današnje vrijeme umjetnička muzika reciklira kroz razne popularne žanrove, koliko je to vidljivo kroz filmsku muziku?

“Jedan od najklasičnijih primjera je numera Johana Štrausa “Tako je govorio Zaratustra”, koja će biti i na ovom našem koncertu, a koja je muzika iz “Odiseje u svemiru”. Muzika je fenomenalna, kada smo ju čuli, bili smo oduševljeni i niko nije znao da je to u stvari Štraus. Takve muzike ima jako, jako puno koja je u originalu puštena u nekom filmu. Kada poslušate Baha i metal muziku, mnogo toga je ukradeno od Baha. Upravo ta motoričnost je Bah, odnosno barok, to je osnov. Sve je to u redu dok se potpiše čije je, ali danas se, nažalost, često uzimaju tuđe stvari, a ljudi to ne spominju. Naše, savremene generacije nemaju namjeru da istražuju, pa se onda često pripisuje da je to autorstvo nekog savremenog umjetnika.”

Kakva je pozicija Banjaluke na mapi umjetničke muzike? Pri NP RS je osnovan Simfonijski orkestar, zatim imamo gudački orkestar “Ban Svetislav Tisa Milosavljević”, orkestar Akademije umjetnosti UNIBL, neke stvari na sceni se dešavaju, nije pasivno, ali šta nam je još potrebno i šta je izvođačima potrebno?

“Biću iskrena, to je sve privid. “Ban Tisa” je gudački orkestar u kojem izvođači nisu zaposleni, orkestar funkcioniše po projektu. To može biti bilo koja grupa ljudi koja se sastane i radi. Vi u suštini na plati imate samo Policijski orkestar Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji ima svoja striktna zaduženja i šta rade. Skoro su počeli da rade didaktičke koncerte i vrlo mi je drago da su posvećeni edukaciji, mnogo mogu postići na tom polju i nadam se i da hoće. Simfonijski orkestar NP RS sam i ja mnogo pomogla pri osnivanju, međutim oni su stali sa audicijama. Urađene su dvije audicije i to nije do kraja formiran orkestar, nemaju duvački korpus, nemaju još uvijek do kraja popunjen ni gudački korpus, to je krnji orkestar. Kada imate krnji orkestar, ograničeni ste. Oni se trude da održavaju neku koncertnu sezonu, ali njihova svrha nije kamerna muzika, što jeste većina njihovih koncerata. Oni bi jednom sedmično trebalo da imaju koncert simfonijske, operske muzike i tako dalje. Njihov rad se svodi na to od projekta do projekta, bez obzira na to što imamo ljude tu zaposlene. Akademija umjetnosti je edukativna institucija i nije na nama da održavamo kulturni život jednog grada. Akademija je proizvela toliko umjetnika u tim oblastima i to jeste naša svrha, a od nas se očekuje da nosimo i kulturni život, što nije korektno prema nama jer ne možemo da ispunimo edukativnu svrhu. Treba da radimo velike projekte i kroz to se uči, ali to nije dovoljno za sredinu poput Banjaluke koja je administrativni centar sa jako puno turista, mislim da se tu mnogo više treba ulagati i u ljudstvo i u materijalnom smislu. Na našim prostorima nikako da shvatimo da kultura nije isplativa, ali je nešto što je nacionalno, nešto što mi jesmo i bez umjetnosti i kulture mi smo ništa, mi ne postojimo, mi smo dašak u istoriji koji će nestati. Mi našu tradiciju treba da njegujemo na drugačiji način. Često imamo situaciju kada izvodimo domaće kompozitore da sebi dajemo za pravo da prepravljamo te partiture, da ih ne poštujemo, da smo mi bolji i pametniji od njih, ne štitimo naše nacionalno, niti postoje institucije koje bi to kontrolisale. Mnogo toga zavisi od volje individualaca, pojedinaca. Ja razumijem da ne može sve ni sistem da uradi, ali možda ne bi bilo loše da se ugledamo na neka druga društva koja su to bolje riješila, pa da prepišemo kako se štiti nacionalna kultura.”

O operi u Banjaluci se jedno vrijeme nešto više pričalo. Koliko je to realna želja?

“To je svjetlosnim godinama daleko. Ako nemate redovno na repertoaru operu, niste napravili ništa i ne njegujete ju. Mi imamo operskih pjevača koji rade po školama, a jedan operski pjevač ima vrlo kratak rok trajanja. Naši vrhunski pjevači mogu rame u rame da stanu sa okruženjem, ali nažalost nisu dovoljno iskorišteni.”

Akademija svake godine proizvodi novi kadar. Kako Vi pristupate radu sa studentima, da li oni mogu da vide mogućnost zaposlenja nakon završene Akademije i šta to znači za publiku?

“Posao nas muzičara je nomadski i mi nikad nismo vezani za jedno mjesto. Ako znate svoj posao, polažete audiciju bilo gdje na svijetu i idete. Muzičar je i bolji ako prođe što više različitih sredina. Ja moram da navedem direktora Banskog dvora Mladena Matovića, čija institucija ni nema svoj račun, a za kulturu Banjaluke radi nešto što ja sumnjam da će iko ikad više moći da ponovi. Mi nismo ni svjesni koliko je on dragocjen za ovaj grad, on dovodi svjetska imena, poštuje umjetnike i daje priliku i domaćim umjetnicima. Nažalost, imamo i institucije u kojima je važno da se samo na papiru zadovolji stanje, pošto mi nemamo muzičku kritiku, a kolege neće da se zamjeraju kolegama u maloj sredini, što na kraju rezultuje ovim što imamo, a to je privid kulture. Mi profesori, kao i naši studenti se jako radujemo ovakvim projektima, zahvalni smo na prilici, jer svi zajedno, mislim na cijeli Univerzitet, možemo puno više postići. Ovo je veliki benefit za studente i za promociju Univerziteta, ja bih voljela da i naučna dostignuća imaju isti odjek i promociju u budućnosti.”

Izvor: Nezavisne