Objavljena knjiga “Zmijana” Vida Vicka Vukelića

Knjiga “Zmijana” Vida Vicka Vukelića, književnika iz Banjaluke, upravo je objavljena u izdanju Književne zajednice “Vaso Pelagić”, a riječ je o pripovijeci, kako sam autor kaže, pisanoj kočićevskim stilom.

Pripovijetka “Zmijana”, kako Vukelić otkriva za “Nezavisne”, je priča pisana arhaičnim zmijanjskim jezikom koja nas pomalo podsjeća na Petra Kočića, pomalo na Đuru Damjanovića, ali je ujedno i drugačija, svoja.

“Zmijana je žena lijepog izgleda. Punačka, prepunačka, kako kaže narator. Mlada, jake krvi, vrijedna, divnog glasa i mnogo zanimljiva osoba koja ima takvu prirodnu energiju da je svojom udajom i dolaskom za Vukosava poremetila odnose u selu”, navodi Vukelić. U jednom trenutku on piše da se “selo Zmijenom zapal'lo!”

“Zmijana je znala da sve zemljoradničke i kućne poslove obavlja i u tome uživa, a to se najbolje vidi u njenoj pjesmi koju iz grla ispusti i očara selo. Očara mušku populaciju zmijanjskih sela, a žene ne, žene su mnogo ljubomorne bile”, ističe autor.

Vid Vicko Vukelić otkriva da je Zmijana neobično ime dobila tako što je naslijedila ime pokojne babe Jane, a žene su je iz ljubomore nazvale zmija, tako da se neko domišljat u Golešima našao pa je Zmijanom nazvao i to ime u narodu ostalo.

Dugo se ovakav glas nije čuo sa zmijanjskih brda, to potvrđuju i recenzenti ove knjige profesor Duško Pevulja i pjesnik Zoran Kostić.

Vukelić ne prekida nit koju su iza sebe ostavili Kočić i Damjanović. To jasno govori kroz “Zmijanu” koja često zapjeva: “Moj me dragi kako kopa gleda/ pa mi nikud iz kuruza ne da./ Ne daj dragi i dalje ću pjevet/ doći ćeš mi večeres u krevet.”

“Pripovijetku sam pisao sedam dana, ona se jednostavno izlila iz mastila moje olovke. Zato kažem da je umjetničko djelo zapravo pogled Gospoda kroz umjetnika. Ja sam samo prenosilac ideje nebeske ljubavi”, kaže Vid Vicko Vukelić.

Kako kaže Duško Pevulja, autor desetak uspješnih i nagrađivanih pjesničkih knjiga za djecu, Vid Vicko Vukelić se pripovjedačkom knjigom “Sunce nad Carskom dolinom” vratio svijetu djetinjstva i zavičajnom ambijentu.

“Kao što u pjesničkoj formi sa velikim uspjehom proniče u čudesni svijet djetinjstva, to je učinio i u proznoj formi, s tim da je taj svoj već prepoznatljivi umjetnički svijet – upečatljiv po jeziku, stilu, emocijama i ljubavi – začinio čarima zavičajnih spoznaja i fascinacija. Taj zov zavičajnosti kod ovog rođenog pjesnika nije slučajan. To potvrđuje i njegova priča “Zmijana”, sa tematikom iz narodnog života. Autora privlači zavičajni jezik, čiju ljepotu zvučnosti i izražajnu moć dobro poznaje, a onda i običaji i naravi ljudi onog potplaninskog zmijanjskog areala, kako ga je krstio njegov najveći pjesnik Petar Kočić”, piše Pevulja. Kako stoji dalje u Pevuljinoj recenziji, neobična po imenu, Zmijana je i osobenog karaktera, jake krvi na svoju pretkinju Mrgudu, a po duši mekena podatna u svakom smislu.

“Autor je oblikovao prilično složen karakter, a čitalačka predstava o glavnoj junakinji kreće se od seoskih priča o njoj, njenog osporavanja tih nagađanja i jedne pripovjedačke distanciranosti između te dvije predstave o Zmijani. I baš kad čitalac, pred kraj pripovijesti pomisli na istovjetnost sa Kočićevom “Mrgudom” ili “Lepotom poroka”, sjajnim filmom Živka Nikolića, da pomenemo samo ova dva vida umjetničkog opserviranja našeg patrijarhalnog svijeta, Vid Vicko Vukelić nas (skoro) iznenadi srećnim krajem, mirenjem suprotnosti i povratkom u uobičajni ritam i red seoskog života”, navodi Pevulja.

Zoran Kostić, sa druge strane piše, kao što se može čitati, ova priča se da i slušati poput zvučnog zapisa lokalnog govora.

“Odmah na početku, pripovjedač se ograđuje (nisom ja, dat rečem, ljubomoren, što nisom ja šnjom, da izvineš) – i ne pojavljuje se više, transformisan u slušaoca ovog skaza budnog narodnog čula: “Priča pričelca takoe i tako bilo, vidlae jedna žena svoijem očma tuj i tuj, satjem i satjem. A narod ko narod. Šta će narod neg pričet, a jopet, štob pričo, ako to što čuje istna nije. Đao će ga znat.” Ne samo zbog navedenog refrena, već ponajprije zbog određenog ritma i liričnosti, zapis se doživljava i kao pjesma koju, umjesto “jedan čoek”, reče (mi) jedna žena”, primjećuje Kostić.

Kostić uočava i da Vid Vukelić stvara iluziju svog odsustva, pretvarajući se u slušaoca i tako, kao i čitaoci uostalom, biva uvučen u priču o seoskoj ljepotici Jani koju su, iz zavisti i zlobe, žene nazvale zmija, a neki pametni ljudi tog kraja sastavili nadimak i ime, onako kako stoji u naslovu, a izgovoreno zvuči kao Zmijana.

“Upravo taj jezički amalgam na kom je napisana, odudarajući od književne norme, priči i obezbjeđuje notu živog, postojanog humora kroz stilska obilježja zmijanjskog dijalekta. Kroz crtice iz ljubavnog života glavne junakinje, čitaoci se upoznaju i sa seoskim običajima, naravima i folklornim vjerovanjima mentaliteta”, stoji u Kostićevoj recenziji. U osnovi, piše dalje Kostić, Zmijana ima iskren odnos i prema životu i prema ljudima.

“Takav odnos ima, uprkos čestim nevjerstvima, i prema svom čovjeku Vuji; makar to, na prvi pogled, djelovalo protivurječno, glavna junakinja je i prema svom suđeniku iskrena, jer sebe zna da dijeli: ono njeno što pripada njenom izabraniku, ona nikom drugom ne daje; dočim, (po narodskim pričama) onaj višak putenosti (na čemu se i drži pripovijest) – čini Zmijanino suštastvo, vječno u potrazi za muškim priznanjem prenaglašenom ženstvu. Na kraju, svoju iskrenost glavna junakinja potvrđuje i plaća brigom za svojim mužem, a biva nagrađena njegovim povratkom”, zaključuje Zoran Kostić.

Izvor: Nezavisne / Autor: Milan Rakulj / Foto: Velibor Tripić