“Tijelo kao instrument stvaranja neobičnih oblika”

Balet je muzičko-scensko plesno djelo s dramskim sadržajem. Zvjezdana Pekez je balerina i voditeljica Plesnog studija “Dvadeset tri”, jedna od rijetkih balerina u Banjaluci. Ovom pozivu prilazi sa ozbiljnošću profesionalca i sa sviješću o delikatnosti bavljenja bilo kojom umjetnosti, a pogotovo baletom. Po njenom mišljenju, zadatak plesa kao umjetnosti je da ostane i opstane u našem društvu. Razgovarali smo s njom o doživljaju plesa kao umjetnosti, kao i o statusu baleta u BiH.

Zvjezdana Pekez

Po Vašem mišljenju, šta je razlog gotovo potpunog izostanka profesionalne baletske scene u BiH? 

– Ples je jedina umjetnost kod nas koja nema vlastiti prostor za kontinuirane treninge, istraživanje i prezentovanje produkcija, a status koreografa/igrača bez ispunjenih osnovih uslova rada, predstavlja jednu od najnesigurnijih i njeneperspektivnijh umjetničkih vokacija.

Koliko se ono, što se danas u BiH naziva modernim baletom (plesom),  može smatrati dostojnim plesa kao umjetnosti?

– Kod nas koreografi/igrači moraju biti entuzijasti, zaljubljeni u ovu neverbalnu umjetnost. Osnovni problem je taj što kod nas nema školovanih koreografa, tako da je teško napraviti remek djelo.

Šta je to  što Vas fascinira u vrsti plesa kojom se bavite?

– Emocija! Volim da se krećem, volim da koristim tijelo kao instrument stvaranja neobičnih oblika.

Koliko pokretom, na nekom svakodnevnom nivou, pojedinac izražava sebe?

– “Tijelo nikad ne laže” – ovaj citat je tako primjenljiv u svakodnevnom životu. Ako gledate ljude dok prolaze ulicom primjetićete da se svako od njih kreće na sebi jedinstven način, da svako ima svoj aplombe. Naravno da ne zaboravimo, saopštavanje poruka govorom tijela je postojalo i prije nego sto su ljudi počeli  razvijenije da  govore.

Smatrate li da se koordinacija pokreta može povezati sa psihičkom stabilnošću?

– Naravno da da, psihička stabilnost je potrebna, ali je potrebna i emocija koja boji cijelu priču.

S obzirom da ste nekoliko časova plesa pohađali u Njemačkoj, možete li slikovito uporediti njih i nas, koliko smo zaostali na tom polju?

– Prvo sto uočavamo gledajući radove domaćih i stranih autora, jeste razlika u pristupu plesnom materijalu. Inostrani plesači dominantno vladaju plesnom tehnikom. Te razlike upravo i proizlaze kao posljedica razlike u školovanju.

Da li su plesna umjetnost, pa i škole plesa, ovdje pojednostavljene i prilagođene potrebama publike?

– Definitivno, sve se svelo na instant formu, kvantitet na uštrb kvaliteta.

Ko su Vaši uzori i kojem se savremenom plesnom umjetniku divite?

– Rudolf Nurejev je moja najveća inspiracija.

Trenutno radite na koreografiji. Koliko je zahtjevna i kako napredujete?

– Za jednu plesnu tehniku koja se koristi u jednoj koreografiji treba dosta znanja i godina rada na tijelu u toj tehnici, da bi se njom ovladalo i da bi se moglo koreografisati. Koreografija je vezanje pokreta u prostoru. Nastajanje koreografije su ustvari dva procesa, prvi je fizički u kome se istražuje pokret, nakon toga se istražuje prostor.  Mi smo sada na pola puta.

S obzirom da ste vlasnica plesnog studija, možete li nam reći sa kakvim problemima suočavate?

– Suočavamo se sa predrasudama, a tu je i skrnavljenje plesa kao umjetnosti.