Gibonni prestao pušiti prije pet dana (Foto)

Rijeka ljudi slijevala se uzbrdo od parkinga ka ulazu na tvrđavu Kastel.

Ušao i ko je imao i ko nije imao kartu

Već je skoro 21 čas, Gibonni treba svaki čas početi pjevati, a na uskoj stazici stoje stotine ljudi, a kolona se ne pomjera. Onda se stidljivo pomjeri za metar. Nervoza je već preuzela gomilu, ima li karata uopšte da se kupi? Prolazi i 21 čas, a odjednom gomila poče ubrzano da ulazi na malu kapijicu. Niko ne traži karte? Ne traži. Oni što su dali po 20 KM ispred Boske gledaju zbunjeno, oni što nemaju kartu osmjehuju se zadovoljno. Niko nikog ništa ne pita, masa ulazi, Gibonni već pjeva.

Maestral se osjetio već na ulazu

Gužva je, mnogo je ljudi, a već s ulaza osjeti se splitski maestral laganih nota i mirisa soli. Banjaluka je uvijek voljela ove note.

Kako Banjaluka zna biti lijepa dama, ponosno se i prkosno šetati u ovakvoj oblačnoj noći, s kišobranom ispod miške, kao prava gospođa. Zna Banjaluka nekih noći odgovore na sva pitanja, koje se neko svojski trudi da niko ne postavlja već evo dvije decenije. Grad u kojem imamo toplanu koja ne grije, imamo bazen koji je gubitaš, imamo aerodrom na koji avioni slijeću rjeđe nego ptice na lovačku čeku, bio je tako šarmantan sinoć. Pjevao je kao da nema niti jedan problem, plesao je na prozračnoj tvrđavi, a Gibonni je rekao:

“Prestao san puśit pri pet dana”.

Nije ni “bija” mnogo nervozan zbog toga kako drugi znaju biti. Ajde, malo su ga nervirali oni što snimaju telefonima, pa ih je “molija” da ugase. Ali nije ni čudo, jer Instagram generaciju ne zanima nikakva emocija osim podjele svog doživljaja, s drugim. Kraj njih život promiče, a oni ga snimaju napućenim usnicama. A Gibonni je živ i energija je i trenutak je.

Izveo je jednu sasvim, najsasvim domaću Banjalučanku iz mase ljudi, otpjevao samo njoj “pismu”, a onda je “pozva” da ostane na bini. I ostala je cijeli koncert, sjedeći pored njega. Ima on tu interakciju s publikom, ne voli stereotipe i ponavljanja, pa je ostatku ekipe sigurno zahtjevno pratiti ga jer nema klišea.

Pjevao skoro tri sata

Pjevao je skoro tri sata. Malo je i pričao, možda malo više nego “šta triba”, jer Balašević je jedan, ali je uspio banjalučku kotlinu pretvoriti u mjesto za koje su se na izlazu čudili kako nema plave i slane vode, jer toliko je mora donio sa sobom, da je pravo čudo gdje ga je kasnije sakrio.

Lijepa je sinoć djevojčica bila Banjaluka, vragolasta i rasplesana, sa točenim Nektarom u ruci, emocijom u srcu i žalom što ovakva energija ne drži ljude stalno.