Bešlić: Prvi poljubac poklonila mi Banjalučanka

Halid Bešlić je legenda muzičke scene bivše Jugoslavije i gdje god se pojavi i danas podjednako ga cijene.

Za razliku od mnogih estradnih umjetnika, iza njega su jednostavno ostajale pjesme, a ne afere. Njegove pjesme pjevaju kako kamiondžije i radna klasa, tako i visoki funkcioneri država i dobitnici Nobelove nagrade za književnost. Ljudi raznih fela, zasigurno, biće i večeras na tvrđavi Kastel, gdje će održati koncert, njegov prvi u dugogodišnjoj karijeri u ovom ambijentu u Banjaluci.

Pred sam koncert ekipa “Nezavisnih” otputovala je nadomak Sarajeva u motel “Bešlić”. Tu ih je Halid Bešlić ugostio, a o samom nastupu, Banjaluci, ljudima kojih više nema, lijepim i teškim vremenima, govorio je u ekskluzivnom intervjuu za naš list.

NN: Koncert u Banjaluci biće Vaš četvrti od početka pandemije. Koliko su Vam nedostajali nastupi i šta banjalučka publika može da očekuje?

BEŠLIĆ: Jeste, zadnji moj koncert u Banjaluci je bio zaista dobar. Saša, moj prijatelj, koji je organizator cijele te priče, i prošlog i ovog koncerta, osjetio je u vazduhu da postoji potreba za tim. Koncert treba raditi onda kad osjetiš u vazduhu da ima nešto, da će se nešto lijepo desiti, tako da je meni izazov bio Kastel. Ja sam bio u dvorani već desetak puta i na raznim lokacijama u Banjaluci, ali na Kastelu nisam bio nikad. Ljetni period i sve to skupa… Sve koncerte manjeg tipa gdje je trebalo da nastupam oko Banjaluke sam otkazao zbog ovog koncerta, da napravim fin ugođaj i jednu priču za sebe. Smatram da će to biti jedan od jačih koncerata u mojoj karijeri.

NN: Pretpostavljam da ste uvidjeli da se publika uželjela koncerata?

BEŠLIĆ: Jeste, zadnji moj koncert u Banjaluci je bio zaista dobar. Saša, moj prijatelj, koji je organizator cijele te priče i prošlog i ovog koncerta, osjetio je u vazduhu da postoji potreba za tim. Koncert treba raditi onda kad osjetiš u vazduhu da ima nešto, da će se nešto lijepo desiti, tako da je meni izazov bio Kastel. Ja sam bio u dvorani već desetak puta i na raznim lokacijama u Banjaluci, ali na Kastelu nisam nikad bio. Ljetni period i sve to skupa… Sve koncerte manjeg pita gdje sam trebao nastupati oko Banjaluke sam otkazao zbog ovog koncerta, da napravim jedan fin ugođaj i jednu priču za sebe. Smatram da će to biti jedan od jačih koncerata u mojoj karijeri.

NN: Mimo koncerata, koja Vam je glavna asocijacija na Banjaluku? Šta je prvo što Vam padne na pamet kad pomenemo grad na Vrbasu?

BEŠLIĆ: Grad na Vrbasu je uvijek bio pun djevojaka. Ja sam bio u đačkom domu na Grbavici kad je bio zemljotres u Banjaluci. Tad je cijeli jedan sprat djevojaka došao iz Banjaluke i tu se desila i prva ljubav, prvi poljubac. To su bile domske igranke, tako da je to moja prva asocijacija na Banjalučanke i na Banjaluku. To je bilo 1969. godine. Hvala Bogu, to su lijepe uspomene, ali idemo dalje… Banjaluka je lijep grad pun pozitivnog naboja. Volim Banjaluku i taj banjalučki sleng. Znam puno ljudi u Banjaluci, privatno bar hiljadu.

NN: Dakle, sada ste otkrili tajnu stiha “Prvi poljubac davno zaboravljen”?

BEŠLIĆ: To je stvarno bilo tako. Ja sam bio u đačkom domu od 1966. do 1969. i desilo se tu. U našem domu su samo bili muškarci i te godine kad je bio zemljotres prvi put su došle djevojke, pun jedan sprat. Dom je tada postao institucija. Osim što smo tu živjeli, bilo je i igranki, plesova, itd.

NN: Na koncertu će Vam gost biti Boris Režak. Vi ste prošle godine u saradnji s njim snimili pjesmu “Od ponoći do ponoći” pa ako možete nešto da kažete o toj saradnji?

BEŠLIĆ: Boris je jedan vrlo ozbiljan muzičar koji je kvalitetan i meni je bio drag kad se tek pojavio. On se pojavio kao muzička nada, vrlo pismen muzičar i dobar svirač i pjevač. Mi smo se upoznali. On je izrazio želju da snimimo duet i ispala je ta pjesma “Od ponoći do ponoći”. Imam još jednu pjesmu koju je on meni napravio. Sad je nisam snimio i čuvam je za sljedeći album. To je jako dobra pjesma koja je nastala nakon našeg druženja u Sarajevu. Boris je ozbiljan muzičar i moj drug i baš mi je drago što će biti sa mnom na koncertu. On je na kraju krajeva i Banjalučanin.

NN: Pomenuli ste da Režaka pratite od samih početaka. Šta je sa onima koji danas počinju, da li je njima danas lakše nego Vama koji ste počinjali kada nije bilo toliko razvijene tehnologije, interneta i raznih audicija?

BEŠLIĆ: Da, nije toga bilo. Vrijeme je totalno drugačije. Mogu reći da je u naše vrijeme mnogo teže bilo doći do medija, ali je mnogo bilo lakše napraviti karijeru kada dođeš do toga, kada prođeš test. Ti si tad već u eteru. Manja je konkurencija bila. Danas, koliko vidim, ima nas dvjesto-trista pjevača, što mladih što starih, što zvijezda, što početnika. To je velika konkurencija i teško ljudi opstaju. Povjerenje ljudi u te mlađe je škakljivo. Ljudi više vjeruju dokazanim pjevačima.

Mladima je po meni danas teže, nego mojoj generaciji, kada sam ja bio mlad. Koliko god bila prednost društvenih mreža, smatram da to i odmaže. Jednostavno, pjevač dođe – prođe i nikom ništa. Mnogi kvalitetni mladi pjevači ne mogu da opstanu. Ili nema sreće ili nema pjesme dobre. Društvene mreže proizvode i razne afrere i prave negativnu klimu. Onda, nema ni koncerata i turneja. Mi smo, moja generacija, išli na turneje. Nas dvadeset pjevača. To je trajalo po tri mjeseca. Dvadeset pjevača, svi pjevaju po dvije-tri pjesme. Koncerti počinju u osam naveče i završe u deset. Ovi danas, prva tura počinje da pjeva u jedan sat iza ponoći u klubovima. Klubovi su ti koji diktiraju tempo kako će se razvijati muzička kultura i to ne valja. Ja sam se okanuo klubova, a teško mogu da se odbranim od njihovih poziva. Ne mogu da podnesem atmosferu da pjevam u dva, u tri sata noći. Ja sam Bogu hvala, u situaciji da mogu praviti koncerte tipa Kastela i sličnih mjesta, a ne da počinjem pjevati u tri sata.

NN: Svojevremeno ste pominjali da ste na početku karijere nastupali u kafanama gdje su svirke počinjale i prestajale znatno ranije…

BEŠLIĆ: To je kafanski period mog života. A i u kafanama je tada postojao bend koji je imao četiri-pet ljudi. Ozvučenje nije bilo jako. Ljudi sjede, pričaju, mi pjevamo. Podnošljivo je bilo slušati. Publika je gledala nas i komentarisala kako svira bubnjar, kako svira basista. Danas samo gledaju kako ja pjevam, a šta se svira iza nije ih briga. Sve se promijenilo. To je bila kultura življenja. Radno vrijeme je bilo u kafanama od šest-sedam do jedanaest. Ljudi su sjedili svako veče u kafani i ujutru išli na posao. Ogromna je to razlika. Onda ja svaku noć pjevam, pogotovo kad pjevam u finim, kulturnim kafanama, gdje dolazi pristojna publika. Naš repertoar je bio raznovrstan – od starogradskih, sevdalinki, do pop pjesama i narodnjaka koji su bili u tom vremenu aktuelni. To je sve bilo lepršavije i laganije.

Danas ja uđem u neki klub i prvo me zagluve orgulje. Tu je jedan pjevač i jedan svirač. Odvrne orgulje do daske i ja ne znam ni kako se ja zovem, a kamoli on. Od 50 pjesama koje pjevaju ne znam nijednu i onda ne idem više u klubove i takve kafane. Idem samo gdje su tamburaši, gdje mogu da slušam i gdje mi je lijepo, odnosno gdje i ja ponekad mogu da zapjevam s njima. To je drugi đir, ali i godine su učinile svoje. Možda ta omladina drugačije želi, ali ja to ne želim.

NN: Kad sve saberete i oduzmete od kraja sedamdesetih do danas, kad Vam je bio najljepši period u karijeri?

BEŠLIĆ: Kad sam bio mlad, kad sam snimio “Dijamante” i “Zlatne strune”. Bio sam željan dokazivanja, sada sam veteran pa je sve drugačije. Mlad i željan života i dokazivanja – ne može se to vrijeme vratiti. Svako ima svojih pet minuta. Ja, međutim, imam sreću da trajem dugo. Jednom smo sjedili pokojni Novica Urošević i ja u nekom društvu u Beogradu, bilo je puno pjevača. Nikad nisam sa Novicom sarađivao, da mi piše pjesme, ali smo se dosta puta družili u kafani, pošto je on bio žešći boem. On je volio popiti malo više i jednom kaže, često mi to na um padne: “Vi ste pjevači i vi ćete trajati dokad budete imali hitove, a samo će trajati ovaj čovjek” i pokazuje prstom na mene. Što znači, ja ću pjevati dokad ja hoću. Valjda je on osjetio da ja imam nešto i pogodio je na kraju. Ja se uopšte ne trudim da budem pjevač. Ne trudim se uopšte, samo radim, pjevam i samo ide od sebe. Ne trčim za karijerom, ionako sam pri kraju. Kontam kad ću završiti.

NN: Vjerovatno Vam znači činjenica da nijedna svadba od Vardara pa do Triglava ne može proći bez Vaših pjesama…

BEŠLIĆ: To je najveća snaga. Kod mene je širok repertoar, stilski – od klasičnih narodnjaka, dvojki, pa do ovih zabavnjaka, popa, imam dueta sa rokerima, itd. Sve to je kombinovano. Pomoglo mi je kad sam pjevao po kafanama. Tad si morao znati sve vrste. Da bi opstao kao kafanski pjevač, nisi mogao pjevati samo jednu vrstu muzike. Ja sam pet godina bio maltene vodeći kafanski pjevač u gradu. U jednoj kafani pjevam godinu dana. Non-stop ista publika, a nikada nismo dosadili. To je valjda bilo drugo vrijeme.

NN: Osim što stilski pjevate različitu muziku, Vi ste se i privatno družili sa različitim ljudima, sa bardovima scene, sa književnicima…

BEŠLIĆ: Volim ja pametne ljude i elokventne, da nešto naučim, da čujem, da čitam. Jednostavno, nije samo pjesma. Pratim kompletan društveni život na ovim prostorima. Najviše volim tu pisanu riječ, ljude od pera. Dosta ih pratim. Pratim ljude intelektualce. Ako se s njima još druži, pogotovo u Sarajevu, čovjek dosta toga nauči, tako da sam s te strane vrlo bogat čovjek.

NN: Sad ćemo loptu spustiti samo na polje muzike. Ko Vam najviše nedostaje od tih ljudi s kojima ste se družili, od Davorina Popovića, do Kemala Montena, Done Ares s kojom ste snimili i duet…

BEŠLIĆ: Sve si rek'o. Dona Ares, Safet Isović – to su bili velikani, svako na svoj način, pa i Toma Zdravković i Džej. Džeja sam volio dosta, bio mi je jedan od dražih likova. Sve te ljude sam poznavao. Govorim o svojoj branši. Međutim, Davorin mi je bio numero uno. On je bio nešto posebno za Sarajevo i ovu zemlju.

NN: S njim nije mogao svako sjediti u kafani?

BEŠLIĆ: Mogao je, Davorin je bio širok i jako interesantan čovjek. “Indeksi” su kultna grupa i njihove su pjesme prejake i trajaće. Slobodan Bodo Kovačević koji je svirao gitaru je čudo. Ima tu još dosta likova koje sam poznavao, ali eto… S njima sam imao priliku i da se družim, sa Safetom nisam toliko, on je bio stariji od mene, ali sam sa Davorinom bio kao nokat i meso zadnjih 20 godina.

NN: Ovdje se diže panika zbog svega… Ne znam da li ste ispratili u medijima da je nobelovac Peter Handke pjevao Vašu pjesmu “Romanija”?

BEŠLIĆ: Vidio sam. Ovi su pjevali oko njega, on nije znao šta pjeva. Ko je bio: Kusta i…? Ko je bio?

NN: Muharem Bazdulj…

BEŠLIĆ: Da, Bazdulj. Pa dobro, ta pjesma je trenutno najveća pjesma na Balkanu, pjevam je u Sloveniji, Makedoniji, o ovim prostorima da ne pričamo.

NN: Dakle, od kamiondžije do dobitnika Nobelove nagrade za književnost – svi je pjevaju?

BEŠLIĆ: Svi pjevaju. Pjesma je takva i to je to.

NN: Pričali smo o najljepšem dijelu karijere. Kada Vam je bilo najteže? Radili ste mnogo humanitarnih koncerata i za vrijeme rata, ljudi su s druge strane bili uz Vas kad ste doživjeli saobraćajnu nesreću…

BEŠLIĆ: Sve je to život. Najteže mi je bilo kada je bio rat. Taj period je otkinut od mog života. Ne znam da li sam živio. Onda i ta saobraćajna nesreća. Hvala Bogu, oporavio sam se. Sve ja to s optimizmom gledam. Izgubio sam oko. Izgubiti oko nije baš mala stvar, ali ja na to gledam kao da sam izgubio kliker. Imam tu mentalnu snagu. To mi je od Boga dano. Ne znam kako sam uspio da budem psihički tako dobar, ali eto sve je to iza mene i volim što mi je dobra osobina da mislim samo šta će biti sutra, a da ne mislim šta je bilo.

NN: Kako ljudi sa strane gledaju na takav Vaš život i koliko većina ljudi nije svjesna da je pjevačima glava u torbi jer na točkovima pređu jako mnogo kilometara? Svjedoci smo koliko je pjevača poginulo u saobraćajnim nesrećama – od Silvane Armenulić do Šabana Šaulića…

BEŠLIĆ: Ne mogu o tome ni razmišljati. Ja kada bih razmišljao o tome ne bih ni radio ovaj posao. To je rizik koji sa sobom nosi profesija. Ili, kaže, igraj kolo ili nemoj igrati. Ako ne znaš, nemoj igrati. Ako se baviš ovim poslom sve dobro i loše što ide uz njega moraš nositi. Neću da se opterećujem time. Da ja sad tebi pričam koliko je meni teško doći do Banjaluke, dok ovo, dok ono, a meni je Banjaluka pred nosom. Zamisli kad pjevam sutra u Hamburgu, a prekosutra u Njujorku. Ako tim opterećujem ljude nije to – to. Mi to nosimo sa sobom, a to nije lako nimalo. Nije lako biti pjevač. To otvoreno govorim. Dosta mojih drugova kaže da mi je lako. Ja kažem:  “Hajde sa mnom pet-šest dana”. Prije dok smo puno hodali, svako bi odustao treći dan, ali mi kao sportisti uđemo u formu. Sad relacija do Ljubljane dođe šega, a ljudi kada su prije išli do Ljubljane sedam dana su se spremali za put, a ja krećem iz starta. To je jednostavno takav posao.

NN: U poslu ste toliko dugo, a niko o Vama nije napisao lošu riječ.

BEŠLIĆ: Pitali su me već kako nemam afera. Jednostavno, ne lijepe se afere za mene, nisam interesantan, šta li. I kad pogriješim, ja kažem da sam pogriješio. Ima stara narodna da kad kažeš iskreno – pola ti se prašta. Ne treba čovjek da zapne ko sivonja ako je pogriješio da brani tu grešku. Nije džaba u narodu rečeno “Ko prizna – pola mu se prašta”. Sve narodne floskule preprane su u hiljadu voda.

NN: Za kraj da se okrenemo budućnosti… Planirate turneju preko okeana. Ima li u planu novih pjesama poslije prošlogodišnjeg albuma “Trebević”?

BEŠLIĆ: Ovaj album mi je malo stao. Nisam ga prezentirao nigdje. Bila je pandemija. Ovu godinu ću provesti u promociji novih pjesama, a sljedeću – vidjećemo. Imam ja i snimljenih pjesama koje stoje i nekih stvari koje su interesantne, ali to nije zasad za priču pa ćemo vidjeti. Iduća godina je neka nova priča.

Izvor: Nezavisne/ Milan Rakulj/ Foto: Velibor Tripić