Aleksandra Todorović: Kada je u tekstu emocija nejasna, tu pomogne muzika

Aleksandra Todorović mlada je operska pjevačica iz Banjaluke koja svoju karijeru gradi u Austriji. Diplomirala je u Gracu, trenutno živi i radi u Beču, dok je u Salcurgu ovih dana dobila dva prestižna priznanja. U pitanju je “Donizetti” nagrada, koja uključuje angažman u operi u sklopu “Oper im Berg Festivala” u Salcburgu, dok je drugo priznanje masterklas i audicija sa operskom divom Grejs Bumbri.

O svojoj karijeri i operi uopšte, povodom ovih priznanja, govorila je za “Nezavisne”.

Koliko Vam znače ova dva priznanja iz Salcburga?

“Obje nagrade znače svakako još jedno dodatno iskustvo, napredovanje, nova poznanstva, kao i moguće prilike za neke druge angažmane i saradnje u budućnosti.”

Da li opera i u kojoj mjeri zahtijeva asketski život?

“Apsolutno da. Naravno da se nekada od toga i odstupa, jer svaki čovjek mora imati izduvni ventil, što bi se reklo. Svaki čovjek je opet različit pa i sve što meni ne odgovara nekom drugom uopšte ne smeta. Ono što je uglavnom zajedničko većini su neke od idućih stvari. Dobar san, neostajanje budnim do kasno u noć. Izbjegavanje alkoholnih i gaziranih pića, ili konzumiranje u malim količinama. Izbjegavanje bučnih mjesta, prvo zbog očuvanja sluha, a naravno onda i čuvanja glasnih žica. Izbjegavanje generalno dugog i glasnog pričanja. Često se zbog nastupa, koji je, recimo, sutradan, ne ide na žurke i slična okupljanja. Pjevač mora biti odmoran, jer tijelo je naš instrument i tome je sve podređeno. Ovoj listi ne znam ima li kraja, ali ovo su samo neke stvari kojih se često odričemo.”

Šta je, po Vašem mišljenju, potrebno uraditi da Banjaluka dobije zgradu i ansambl opere?

“Ovo je, po mom mišljenju, s obzirom na trenutnu finansijsku situaciju države, gotovo nemoguće. Opera zapošljava veliki broj ljudi, što znači da je potrebna velika količina novca da se uopšte finansira jedna takva ustanova. Čak i ovdje u Austriji operske kuće se muče sa finansiranjem projekata, a eto onda možete tek zamisliti kako bi to izgledalo u Banjaluci. Kada bi se našli jaki sponzori, kao što ih u svijetu svaka operska kuća ima, onda bi se o osnivanju operske kuće možda moglo razmisliti, ali i uz to je potrebna velika podrška grada i države. Druga stvar je, naravno, svijest ljudi. Postoji mali broj ljudi u BiH koji nešto znaju o operi, koji su je čuli i vidjeli uživo. Svi ostali ili su nekada vidjeli slučajno pet minuta na televiziji ili nikada nisu ništa čuli i imaju izuzetno zanimljive predrasude. Dakle, moralo bi se raditi na promovisanju opere, učenju i izvođenju opera za djecu u školama, jer djeca su budućnost. Omogućiti ljudima da uživo dožive operu, kako bi se uopšte stvarno upoznali sa ovom prelijepom granom klasične muzike i kako bi im se probudila želja da ponovo dožive to iskustvo.”

Koji su komadi u kojima ste igrali, a koji su Vam posebno prirasli za srce?

“Moram priznati da svaki dosad ima svoje posebno mjesto u mom srcu. Kada bih morala birati, to bi možda bila Amelija (Amelija ide na ples-kompozitor Menotti), prva uloga koju sam izvodila u životu, sigurno zbog prelijepe muzike, ali vjerovatno i zato što je to meni bila potvrda da je opera stvarno moj životni poziv.”

Da li Vam jezička barijera predstavlja prepreku u pjevanju i igranju? Pitam Vas ovo zbog toga što mnogi glumci tvrde da se ovom pozivu 100 odsto možete dati samo na maternjem jeziku. Da li je takav slučaj i sa operom?

“Ne baš. Da bismo pjevali na drugom jeziku, ne moramo znati drugi jezik, dovoljno je naučiti ga pravilno izgovarati u toku pjevanja, pa čak i dijaloga, kojih ima u nekim operama, te prevesti cijeli tekst riječ po riječ i znati tačno šta znači i u kojem kontekstu je neka rečenica. Sve se onda svede na emociju koja se poklapa sa značenjem teksta. Kada je u tekstu emocija nejasna, tu najčešće pomogne muzika. Treba samo znati dobro osluhnuti, u muzici je sve već napisano i to osjeti i slušalac, bez obzira na to da li razumije o čemu pjevač pjeva.”

Koliko se, po Vašem ličnom iskustvu, kultura cijeni na Zapadu, a koliko na Balkanu?

“Na Zapadu se kultura izrazito cijeni, ne samo novčano, nego i društveno. Umjetnici ne žive na prosjačkom štapu, već kao i svi normalni ljudi imaju priliku da žive normalan, u nerijetkim slučajevima i bogat život. Na Balkanu je to meni gotovo nemoguće zamisliti, rijetki imaju priliku da zarade išta za jedan normalan zivot, a pritom ni društveno nije baš dobra situacija. Umanjuje se često talenat, rad i posvećenost umjetnika, što nikako nije slučaj na Zapadu. Zbog toga se većina umjetnika odlučuje za odlazak u druge zemlje, uključujući i mene.”

Da li se pripremate za veće projekte u skorijoj budućnosti?

“Svakako da imam velike planove i radim punom parom da ih i ostvarim, a sve će doći baš u trenutku kada to bude najbolje za mene i tome se jako radujem. Zasad više od ovoga ne mogu otkrivati, jedan drugi članak će u pravo vrijeme biti posvećen tome.”

Izvor: Nezavisne / Autor: Milan Rakulj