Najljepši stihovi izgubljeni u prevodu

Objavljeno: 31. 12. 2012 u 10:09h

Prevođenje poezije koja gotovo uvijek predstavlja najdublja ljudska osjećanja i djeluje na čovjekovu imaginaciju na neki način čini posebnu vrstu umjetnosti.

Da nije lako prevoditi igru riječi u svoj njihovoj veličanstvenosti smatraju i srpski književnici Rajko Petrov Nogo, Miro Vuksanović i Blagoje Baković.

Prevodi, pa čak i prepjevi znače izgubljeno u prevodu, izgubljeno u prepjevu. Ima radikalnih stanovišta da je ono što je najpoetskije neprevodivo na drugi jezik – kaže Rajko Petrov Nogo.

Kao primjer navodi najveće srpske pjesnike kao što su Miloš Crnjanski i Momčilo Nastasijević, ističući da je njihova poezija u nekim prevodima čak i smiješna, dok je u izvornom obliku duboka i misaona.

Međutim, ne treba prestati prevoditi poeziju. Prevodi pjesnika su takođe jedan oblik stvaralaštva. Ta pjesma djelimično postaje djelo onoga ko je preveo na drugi jezik – rekao je Petrov Nogo.

Ističe kvalitet prepjeva i prevoda Miloša Đurića i Tome Maričića.

Prevodi i prepjevi srpske junačke poezije su odlični jer sadrže u sebi i vrh onoga što je homerovska visina – smatra Nogo.

Iako su knjige Blagoja Bakovića prevođene na dvadeset osam jezika, ovaj pjesnik smatra da je nemoguće prevesti stih sa jednog jezika na drugi.

Možda je moguće prevesti reči. Ali ona puna tišina među rečima, ona je neprevodiva. Najsrećnija je okolnost kada pesnik prevodi pesnika, jer pesnici osećaju šta govore tišine, pa su te reči u svojoj vodi – kaže Baković.

Pjesnik je dao svoje viđenje prevoda poezije.

Pjesnički prevodi su takvi kao kada otvorite jedan po jedan prozor na kući, sa kojih vidite predeo po predeo – kazao je Baković.

Književnik Miro Vuksanović osvrnuo se na važnost prevođenja stihova.

Davno je smišljena dosetka: Ako je prepev lep, nije veran, a ako je prepev veran, nije lep. Ovde se povezuju dve ključne reči – lepota i vernost – kazao je Vuksanović.

Kaže da je ljepota u maternjoj riječi, u njenoj suštini i ritmu, u različitim likovima sa istim značenjem i u skloništima koja su jedino pjesnicima dostupna.

Lepota maternje reči osvaja semantičke prostore tek kada se preobrazi u umetničko kazivanje. Kada postane metafora, simbol, slika, kada doziva tajne, kada se otvori kao cvet. I samo tu, u svom jeziku, maternja reč ima pun život – naglasio je Vuksanović.

Smatra da riječ vjernost vodi u druge prostore, u prevod, u prepjev i u pitanje kako se može sačuvati izvorno, a da istovremeno bude prirodno u drugom jeziku.

Tada je doslovna vernost nemoćna i uzaludna. Mora se ići drugim putem, u duh i smisao jezika u koji se prevodi. Tu se može naći nova lepota u jeziku. Prepev biva uspešan ako izneveri predložak i postane deo drugog jezika – objasnio je Vuksanović.

Ipak, dodaje Vuksanović, prepjevi poezije su neophodni.

Prepevi su spona različitih kultura. Ali prepev nikad ne može biti ravan originalu. Ni kada je bolji od originala – dodaje Vuksanović.

Rizik

Jedino pesnik koji podjednako zna dva jezika može poetsko preneti iz jezika u jezik. Pri tome je rizik redovan. Nije lako naći majstora koji ume s pesničkim alatkama da od istog gradi isto drugim rečima. Međutim, svaki pokušaj takve vrste zaslužuje odanost. Tu nikako ne pripada južnoslovenski izum da prevodimo na isti jezik – kaže Miro Vuksanović.

Izvor: Glas

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.