Jovana Raljić, predsjednica PK “Dankan” iz Banjaluke: Pokret i ples su univerzalni jezik i emocija

Pokret i ples su univerzalni jezik i emocija i zbog toga je nastala ideja o osnivanju teatra i pravljenja plesnih predstava koje će biti razumljive svima, kazala je Jovana Raljić, koreografkinja i predsjednica Plesnog kluba i teatra “Dankan” iz Banjaluke.

Kako je rekla, 5. juna imaju premijeru plesne predstave “Snježana i sedam patuljaka”, koja donosi novu, maštovitu interpretaciju klasične priče, ispričanu kroz pokret, muziku i emociju.

Osvrćući se na početke, Jovana kaže da je ideja o pravljenju predstava nastala i realizovala se već u okviru Plesnog kluba “Fleš”, kada su postavili dvije plesne predstave za djecu – “Uspavana ljepotica” i “Alisa u zemlji čuda”.

“Međutim, postavljenjem predstave “Mi djeca sa stanice ZOO”, gdje su učestvovali uglavnom odrasli plesači, shvatili smo da smo prevazišli djelovanje samo kroz plesni klub i da je potrebno da osnujemo teatar”, kazala je Raljićeva.

Dodala je da u plesnim predstavama, čak i onima bajkovitog sadržaja, mogu da uživaju najmlađi gledaoci, ali i odrasli, koji uživaju u pokretu i emociji koja se prenosi kroz muziku i pokret.

“Osim toga, željeli smo da iskusnim plesačima koji već gube želju za takmičenjima damo jedan novi način da ostanu u svijetu plesa, da uživaju u svakom koraku koji naprave i da prave neke veće stvari, kao što se to radi kroz predstave koje traju najmanje 30 minuta i u kojima je potrebno pridobiti srce publike”, kazala je Raljićeva.

Prema njenim riječima, na samim počecima bilo je veoma izazovno članove teatra navići da igraju za publiku, to je upravo ono što se tiče tog scenskog izraza gdje su oni učili da je publika ta koja ih gleda i da publika treba da bude zadovoljna.

“Publika treba da osjeti emociju, da u suštini tehnika jeste bitna, ali najbitnija je emocija koja se prenosi, da taj lik koji igraju bude pravilno predstavljen”, kazala je Jovana.

Pojasnila je da svaki novi član koji se pridruži teatru vrlo brzo se priključi grupi i navikne na izazove scenskog igranja, odnosno igranje predstave.

Dodala je da umjetnost i kultura nisu baš toliko rašireni među mlađom populacijom našeg društva, ali razlog leži u tome, kako kaže, što za njih ni ne postoje neki sadržaji, odnosno sadržaji koji su prilagođeni njihovom uzrastu.

“Imamo dječje pozorište, koje radi predstave za mlađi uzrast, koje, naročito u ovom multimedijalnom periodu, djeca školskog uzrasta već prevaziđu, ne žele da idu u pozorište, manji broj njih odlazi u dječje pozorište sa osam ili devet godina. Kada govorimo o djeci koja imaju 11, 12 ili 13 godina, kada već ulaze u pubertet, za njih kulturni sadržaji gotovo da ne postoje jer oni još nisu dorasli predstavama za odrasle i upravo je to neki naš cilj – da omladinu zadržimo, da omladinu privučemo u teatar”, pojasnila je Raljićeva.

Istakla je da su počeli sa predstavom “Mi djeca sa stanice Zoo”, koja je prilagođena uzrastu 12+ godina, koja se susreću već sa problemima narkomanije i uče o tome.

“Naš sljedeći korak je upravo projekat koji ćemo početi provoditi od septembra, a podrazumijeva uključivanje omladine od 13 do 17 godina u teatarske djelatnosti gdje bi radili na predstavi koja govori o mentalnom zdravlju adolescenata, o izazovima savremenog društva s kojima se oni susreću krenuvši od školskih obaveza, uticaja društvenih mreža, uticaja brzine života i slično”, istakla je Jovana.

Kako je rekla, na taj način učiće one koji im se pridruže kako da kanališu svoja osjećanja, da ih izraze kroz ples, kako da sebe prihvate takvi kakvi jesu, kako da žive u jednom stvarnom svijetu.

“U ovoj sezoni počeli smo raditi i škole plesa u naseljima zato što prosto određena naselja nemaju u blizini plesne aktivnosti i na taj način nastojimo približiti djeci ples jer u brzini današnjeg života roditelji nemaju prosto vremena da djecu stavljaju u auto voze ih u gužvama na drugi kraj grada kako bi djeca prisustvovala plesnim aktivnostima”, pojasnila je Raljićeva.

Dodala je da u planu imaju saradnju sa jednim kulturno-umjetničkim društvom da postave jednu etno-modernu predstavu.

Kako je zaključila, podrška kulturi se svodi na projekte lokalne, republičke ili državne uprave, te na projekte koji se rade kod određenih međunarodnih organizacija koje podržavaju kulturu.

“Međutim, kada je riječ o javnim pozivima pri našim unutrašnjim upravama, da li lokalnoj, republičkoj ili državnoj, ti projekti podrazumijevaju manje iznose, a kultura u današnje vrijeme ima velike troškove. Konkretno, u našem slučaju, produkcija jedne predstave podrazumijeva plaćanje saradnika, prostora, kostima, scenografije, marketinga, prostora u kome se ta predstava izvodi. To su zaista veliki troškovi, međutim prostiremo se koliko smo dugački i pokušavamo da od sredstava koja imamo napravimo maksimalno što možemo”, zaključila je Raljićeva.

Izvor: Nezavisne