Film

Kreativci u zemlji bez filmske industrije

Objavljeno: 28. 1. 2013 u 15:25h

Na području gdje filmska industrija gotovo i ne postoji, gdje je teško steći finansijsku podršku i obezbijediti odgovarajuću opremu, snimiti kratkometražni film nije jednostavan zadatak.

Dvadesetominutni triler, “Sam sa svima”, priča o mladom Dušanu koji se zapošljava u policiji, te prihvata težak zadatak da sazna što više podataka o novopečenom kriminalcu, odlično je primljen od strane publike, a njegovi tvorci, studenti Akademije umjetnosti Banjaluka, spremaju se za nove podvige.

Siniša Stjepanović (smjer kamera), Nemanja Ivanović (smjer montaža) i Mladen Marijanović (smjer režija), snimili su ovaj kratki film kao ispit sa druge godine studija, a njihov sljedeći izazov je da isti ovaj proces ponove i za diplomski rad.

Popričali smo sa Sinišom o filmu “Sam sa svima”, o njegovim budućim planovima i koliko se isplati snimati u RS.

Kako je nastala ideja za film?

– Ideju za film, Nemanji i meni, predstavio je Mladen u jednom neformalnom razgovoru. Odmah smo je prihvatili, iako smo bili svjesni da je vrlo zahtjevna i netom poslije krenuli smo sa pisanjem scenarija. Scenario je napisao Mladen, a Nemanja i ja smo se tu našli kao saradnici koji su davali određene smjernice i pomagali oko pisanja dijaloga.

Kako ste to ostvarili finansijski?

– Teško. Već duže vrijeme za ovakve projekte nije predviđen nikakav ozbiljniji budžet. Mi smo imali finansijsku pomoć od Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Vlade RS, Grada Banjaluka, Grada Prijedor i nekih prihvatnih firmi. Budžet je bio dovoljan da (skoro) pokrije troškove prevoza, smještaja, hrane i pića. To je bilo nekih 1.500KM. Naravno da smo i nas trojica trošili i naš novac. Kompletna ekipa radila je bez honorara.

Veliku pomoć pri realizaciji smo imali i od Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RS i Policije RS.

Kako je publika reagovala na film?

– Film je do sada prikazan u Banjaluci na festivalu studentskog filma Duka Fest, koji organizuju naše kolege sa Akademije umjetnosti i u Prijedoru na samostalnoj projekciji. Obje projekcije su bile dobro posjećene, a dobre komentare čuli smo od posjetilaca, ali i od kolega iz struke. Vjerujem da je bilo i onih kojima se film nije dopao, to je već stvar ukusa. Mislim da smo mi svoj posao uradili i bolje nego što su nam mogućnosti to dozvoljavale.

Koliko je zahvalno/isplativo praviti filmove u RS?

– Za nas studente nije isplativo. To su nama ispitni filmovi, prije svega su tu u svrhu ocjene iz glavnog predmeta. Čak većinu filmova sami finansiramo. Najveći problem nam je što nemamo produkciju, nekog ko će nam obezbijediti ako ne sredstva, onda bar potrebne lokacije, kostime, scenografiju… I kada dobijemo neka sredstva to je rezultat naše upornosti. U tom slučaju nam najmanje vremena ostaje da se bavimo svojim poslom, što je bio slučaj i u filmu “Sam Sa Svima” i onda film trpi. Mi smo opet imali sreću da nam je moj otac dosta pomogao oko tih produkcijskih poslova. Mi od filma ne profitiramo, dok su neki, na račun “filmova Republike Srpske”, veoma dobro profitirali.

Što se tiče opreme, sad već dosta toga imamo na akademiji, što je zaista dobra osnova, pogotovo kada uzmemo u obzir ono šta su naše starije kolege imale na raspolaganju. Nešto posuđujemo i iznajmljujemo. Kada je u pitanju studentski film, zaista ima dosta ljudi koji su voljni posuditi opremu i bez nadoknade. Mi smo dio opreme dobili od Asocijacije VizArt iz Banjaluke. Ima i profesora koji nam daju svoju privatnu opremu. Ali filmsku kameru nemamo, nikada je nismo vidjeli. Kako je doba digitalizacije već odavno nastupilo, siguran sam da sa njom nećemo ni raditi, ali bićemo srećni i sa aktuelnim digitalnim filmskim kamerama.

Šta misliš o našoj filmskoj industriji? Da li uopšte postoji?

– Ne postoji.

Koliko je tlo RS pogodno za stvaranje filmova?

– Pogodno je vrlo. Prije svega zbog kreativnih ljudi. Banjalučka Akademija umjetnosti je zaista izrodila veliki broj ljudi koji prije svega vole da rade svoj posao, a pored toga su i vrlo talentovani. Nadam se da će u budućnosti biti više prilika da pokažemo ono što znamo i možemo, ništa više.

Šta je to što privlači strane ekipe?

– Vjerujem da je to prije svega rat koji nam se desio, što nam i ne ide u korist pretjerano. Vrijeme je da budemo asocijacija na neke ljepše teme.

Zašto si se ti odlučio za studij na Akademiji?

– Prije skoro 20 godina negdje u kući se pojavila neka video kamera. Eto zato (smijeh). Dugo sam je savladavao. Onda su počeli (neuspjeli) pokušaji montaže na video rekorderu, pa onda i digitalna kamera, pa kompjuter, radionice u školi, dramske sekcije, sve se vrtilo oko filma. U srednjoj školi sam već kupio profesionalnu opremu i počeo da radim sa njom. Složićeš se da je Akademija poslije svega toga bila sasvim logičan slijed (smijeh).

Koji su ti planovi za budućnost? Veliki broj snimatelja završi na televiziji, da li postoji druga budućnost za nekog ko taj fakultet završi u RS?

– Prije svega ću da završim fakultet. Ostalo mi je još par ispita i završni film. Nemam nekih dugoročnijih planova. Volio bih da završim master van granica RS, ali vidjećemo kako će se stvari odvijati. Ja sam dvije godine radio na televiziji. To je bilo jedno veliko iskustvo, ali ne bih volio da se moram vratiti. Bar ne na televizije kakve su danas kod nas, gdje se sve svodi na to da korektno tehnički snimiš kadar. Tu je mjesta za kreativnost jako malo. Volio bih raditi neke sporovozeće dokumentarno/igrane serije.

Budući projekti?

– Ono što mogu sigurno da kažem je da ćemo Mladen, Nemanja i ja snimiti još jedan kratki igrani film, kojim ćemo i zvanično završiti školovanje na Akademiji umjetnosti. Ostalo je sve neizvjesno. Ono što se češće radi su reklame, muzički spotovi, promotivni filmovi. Od ozbiljnijih projekata u planu su i neke TV serije, ali od toga za sada ništa konkretno. Za neke smo već uradili pilot projekat, ostalo se čeka. Nadam se da ćemo dobiti zeleno svjetlo i za to i da ćemo se u skorije vrijeme malo više gledati na televiziji.