Znate li kako je zahvaljujući radoznalim seljacima Gospodska dobila naziv?

U nastavku serijala “Banjaluka nekad i sad” sa kratkim izletom u prošlost posvetićemo se – trgovini. One koje nas i danas okružuju i bez kojih je svaki dan gotovo nezamisliv. Posjećujemo ih dnevno i po nekoliko puta. Mnogi od naših čitalaca imaju “svoj” dućan kako se trgovina nekada tako krstila. Ili GRANAP kako su se trgovačke radnje sa prehrambenom i robom za druge potrepštine zvale poslije Drugog svjetskog rata.

U Banjaluci su bile skoncentrisane u urbanim sredinama, posebno u Gospodskoj ulici, koju je tim imenom, pješačku ulicu Veselina Masleše, nazvao upravo jedan bogati trgovac Tomo Radulović.

Ostalo je zapisano kako je Radulović preimenovao najprometniju pješačku zonu u “ulicu gospode” po kojoj je Banjaluka i dan-danas postala planetarno poznata: Naime, Radulović je – kažu arhivski spisi – bio ljut kada su seljani dolazili u grad i posjećivali njegov dućan na mjestu gdje se danas nalazi Robna kuća Kastel. Izloženu robu su dirali, preturali i – umjesto da je vraćaju na izloženo – ostavljali razbacane po raznim mjestima. E, onda se Tomo dosjetio i mastiljavom olovkom na dasci ispisao “Gospodska ulica” koju je objesio na suprotnoj strani svoje trgovina.

I danas Gospodska od svog početka do kraja – gledano sa obje strane – ima samo trgovinske radnje. Izuzeci su pivnica “Citadela” i Centralna apoteka. Ali i one spadaju u kategoriju trgovine po principu “usluga i roba za novac”.

Vratimo se trgovinama koje su se zvale Granap.

Naziv su dobile po skraćenici: GRAdsko NAbavno Preduzeće. Posložite početna slova i dobiće(mo) naziv GRANAP. U njemu su radili “obični” trgovci a rukovodio je poslovođa ili “granapdžija” u lokalnom žargonu. Granapi su u ponudi imali, najčešće, prehrambene i artikle za ličnu higijenu. Recimo sapune od raskuhanih kostiju, deterđent “Albus”,boje za farbanje tkanina…i da ne nabrajamo dalje.

Od slatkiša izdvajamo bombone iz staklenki koje su se prodavale “na vagu”, pa onda ulje, mast, šećer, brašno i isključivo sezonsko voće iz domaćih plantaža. U Granapu se kupovalo uglavnom na “angro” ili, još popularnije bila je to “fasunga” kojom su se ljudi i cijele porodice snadbijevali za duži period – od plate do plate. Ko nije imao gotov novac ili dovoljno para “fasunga” se davala i na tefter ili teku.

Starijim Banjalučanima još je u sjećanju ostao Miro Lagumdžić, granapdžija iz Gospodske ulice. Duhovit,uvijek nasmijan i raspoložen i čovjek koga su mušterije voljele. Sa osmjehom kod Mire se lako kupovalo i za novca i – povjerenje. Naravno, na teku. A bio je i veliki navijač nekada banjalučkih sportskih giganata kao što su bili rukometaši i fudbaleri Borca.

Mire i njegovog kao i drugih Granapa po gradu vremešniji sugrađani se sjećaju sa nostalgijom na neka prošla i opuštenija vremana.

Danas –  tržni centri i marketi

Današnje trgovine u Banjaluci su smještene uglavnom u megamarkete. Prethodile su im samoposluge koje su zadržale primat u nabavkama roba široke potrošnje. U njima se kupuju raznovrsni artikli i guraju kolica. Nezamislive su bez pokretnih stepenica.

Banjaluka je danas pravi regionalni trgovački centar. Svjedoci smo da velike markete poput – Delta sitija, Merkatora, Tropika, AS-a – vikendom posjećuju ne samo žitelji ovog grada već i “šopingholičari” iz regije pa i iz novonastalih država bivše Jugoslavije. Bili smo svjedoci jednoj slovenačkoj porodici kojoj je “gepek” automobila bio mali da stanu nekoliko korpi punih robe – raznih sadržaja. Ako je bitno mušterije su stigle iz Novog Mesta. Najviše ih je, kažu, privukao odličan izbor i – za slovenačke prilike – niske cijene.

Banjaluka.com/ Autor: Slobodan Pešević