Zatvorena jedina prodavnica starina u Banjaluci

Knjižara i jedina banjalučka antikvarnica “Agora”, u kojoj su se mogle naći rijetke knjige, ali i antikviteti poput komada originalne narodne nošnje, gobleni i umjetničke slike, zvanično je zatvorena nakon devet godina postojanja.

Vlasnik ove radnje Nedo Slavnić kaže da je nakon godina borbe za opstanak, na kraju ipak pobijedila birokratija.

“Dugo vremena sam se borio da ova moja lična biblioteka, koju sam sa godinama pretvorio u kutak za druženje onih istinskih ljubitelja knjige, ne ode u zaborav. Borio sam se da knjige koje sam tolike godine skupljao ne završe u nekom podrumu, ali ‘zahvaljujući’ ogromnim nametima koje sam morao godinama da plaćam, to se na kraju i dogodilo”, kaže on.

“Knjižaru sam zatvorio iz više razloga. Jedan od njih je to što se vlasnicima ovakvih i sličnih radnji nameću velike dažbine. Odvoz smeća plaćam skuplje od nekih velikih marketa, iako za nedjelju dana ne skupim ni papirić. Struja je bila toliko skupa da sam znao čitati u mraku da bih uštedio koju marku. Dolazili su da vrše deratizaciju, iako mi ni dan-danas nije jasno zbog čega. Drugo je to što se broj kopirnica povećava, a i kiosci se polako pretvaraju u knjižare. Treće je i činjenica da narod i pored želje za dobrom knjigom, nažalost, nema para da je kupi”, objašnjava Slavnić.

Prema njegovim riječima, veliki je broj ljubitelja knjige ne samo iz Banjaluke, nego i iz drugih gradova koji su dolazili u knjižaru i koji su bili jednako tužni kao i on kada su čuli da je knjižara zatvorena.

“Šteta je da jedan politički, kulturni i univerzitetski centar ne može da ima solidnu knjižaru u kojoj se može naći stara knjiga koja je urađena u platnu, koja ima zlatotip, a ne ove današnje knjige koje se prodaju na kioscima bez predgovora, bez korica… Danas je, nažalost, situacija takva da mnogo mladih ne zna šta su istinske vrijednosti, gledaju rijalitije i truju se tim. S druge strane imamo situaciju da zbog birokratskih zavrzlama oni istinski knjigoljupci gube jedinu pravu knjižaru”, dodaje Slavnić.

On navodi da su u vremenu besparice rijetki oni koji kupuju knjigu, ali mu je drago što su ipak ti rijetki bili mladi i obrazovani ljudi.

“Drago mi je što su u knjižaru dolazili mladi ljudi koji su imali tačno izgrađena interesovanja i koji su, kada bi došli da kupe knjigu, tačno znali šta traže. E, zbog takvih mi je žao što sam stavio katanac na radnju. Roditelji su ovdje kupovali djeci knjige za školu, studenti stručnu literaturu. U knižari su mogla da se nađu rijetka djela poput Žan Žak Rusoovih ‘O porijeklu nejednakosti’ i ‘Društveni ugovor’, knjige iz Geteovih sabranih djela koje potiču iz daleke 1700. i neke godine, ‘Istorija Rima’ izdanje s početka prošlog vijeka, poznati časopisi poput ‘Letopisa Matice srpske’, ‘Književne kritike’, te najširi asortiman rijetkih stručnih knjiga od onih o pticama, crvima, mravima, do onih iz filozofije, književnosti, umjetnosti, rječnika, enciklopedija koje nisu dostupne u gradskim bibliotekama i knjižarama”, priča naš sagovornik.

Pored nekoliko hiljada knjiga na policama, u “Agori” su mogli da se vide rijetki predmeti poput stare pisaće mašine, broda izrađenog od rezbarenog drveta starog preko 100 godina, te čuvene LP ploče poput opere “Aide” s početka 20. vijeka.

“Sve to moglo je da se kupi po niskim cijenama. Knjige su mogle da se kupe i za tri marke, neki rijetki rječnici koštali su oko 100 KM, ploče su koštale od 10 do 20 KM, gobleni 20. Prođite sada gradom, evo, kada kupujete poklon za 8. mart recimo, pa svaki onaj plastični bezvezni predmet skuplji je od rijetkih stvari koje sam ja prodavao u ovoj knjižari”, zaključuje Slavnić.

Fakulteti slabo zainteresovani za stručnu literaturu

Iako je u knjižari imao mnogo stručne literature koja bi obogatila biblioteke raznih banjalučkih fakulteta, za devet godina poslovanja njihovo interesovanje je bilo loše. Slavnić kaže da ili nemaju biblioteku ili novca da kupe knjige.

“Jedino je dekan Fakulteta političkih nauka nedavno lično izabrao stručne knjige za biblioteku ovog fakulteta. Bilo je tu zaista mnogo stručne literature i drago mi je što je otišla u prave ruke. Sa Filozofskim fakultetom sam pregovarao nekoliko puta, ali sve je ostalo na tome. Ostali fakulteti, iako bi zaista mogli jeftino da dobiju dobru literaturu, očito nisu zainteresovani”, ističe Slavnić.

Slušao muziku, pa plaćao kazne

Kada su u pitanju nameti koje je Nedo Slavnić morao da plaća, sjeća se da je nekoliko puta bio na sudu i platio kaznu jer je slušao muziku u knjižari.

“Radio Republike Srpske me tužio jer sam slušao muziku, a nisam plaćao radio-pretplatu. S obzirom na to da ova radnja nije bila klasična knjižara, već i mjesto druženja, mjesto razmjene knjige i lijepe riječi, često sam znao da dok se družimo pustim neke lijepe zvuke klasične muzike. Međutim, nakon svih tih kazni i to sam morao da prestanem da praktikujem. Ma kakvi su to apsurdni zakoni, kome je to u cilju da nas tako kažnjava”, pita Slavnić.

Izvor: Press