Svaka druga žena proživljava torturu

Prema zvaničnim statistikama, svaka druga žena u Republici Srpskoj doživjela je neki oblik nasilja. Slična situacija je i u Federaciji BiH.

Iako je Bosna i Hercegovina usvojila brojne zakone koji bi trebalo da štite njene građane od porodičnog nasilja, u praksi se pokazalo da oni često ostaju samo mrtvo slovo na papiru, a prema zvaničnim statistikama, svaka druga žena u Republici Srpskoj doživela je neki oblik nasilja. Slična situacija je i u Federaciji BiH.

Brojni su primjeri u kojima su žrtve prinuđene da se vrate nasilnicima, jer im država i društvo u kojem živimo ne pomažu dovoljno, pa su prepušteni sami sebi.

Tako i pored činjenice da u BiH trenutno ima desetak sigurnih kuća, praksa pokazuje da mnoge žrtve često zbog birokratskih zavrzlama ili nedorečenih zakona ne mogu da dobiju smještaj u njima, dok sudski postupci protiv nasilnika u nekim slučajevima traju i po dvije godine, što potpuno obeshrabri žrtve u traženju pomoći.

Bez krova nad glavom, posla, psihosocijalne pomoći i često na ivici gladi, mnoge žrtve radije biraju sigurnost porodičnog doma, pa makar zbog toga trpjele svakodnevno maltretiranje, nego život na ulici pun neizvjesnosti. Najčešće je riječ o domaćicama, koje u braku provedu duži niz godina i nemaju svoja primanja, već su potpuno zavisne od supruga. Obično su to žene koje potiču iz siromašnijih porodica i žive u manjim sredinama, te nakon što napuste supruga nemaju gdje da se vrate.

Mučna svjedočenja

O ovome svedoči i Slavica Jerković iz Broda, jedna od rijetkih žrtava koja je pristala javno govoriti o porodičnom nasilju koje je godinama trpjela. Međutim, danas kada se oslobodila okova fizičke i psihičke torture, upala je u novu, i to onu birokratsku. Bježeći od muža nasilnika, sa kojim je provela dvije decenije, Slavica se sa troje djece, od kojih najmlađe ima tri godine, našla na ulici, bez ikakvih primanja i zaboravljena od svih.

Slavica kaže da je u više navrata bježala od svog nasilnog muža, ali da mu se uvijek vraćala, jer nije imala nikakvih sredstava za život, niti se imala kome obratiti za pomoć. Pokušavala je, kaže ona, da osigura sebi i djeci smještaj i u jednoj od sigurnih kuća u RS, ali je odbijena pod obrazloženjem da bi to “puno koštalo opštinu”!

“Obraćala sam se bivšem načelniku opštine Brod Milovanu Čereku sa molbom da mene i djecu smjesti u sigurnu kuću, ali je on to odbio, jer bi ih to skupo koštalo. Govorio je: “Tamo ćeš biti tri mjeseca i šta ćeš onda, nije ti to rješenje.” S druge strane Centar za socijalni rad u Brodu nam je povremeno izlazio u susret i davao hranu, ali je to nedovoljno za nas četvoro. Problem je što smo najstarija kćerka i ja radno sposobne i po zakonu nas tretiraju kao osobe koje nemaju pravo na pomoć. Međutim, gdje da nađemo posao u ovo vrijeme? Protiv muža sam podnijela brojne prijave i policija ga je u više navrata privodila, pa čak je jedan mjesec proveo i u pritvoru, ali ga to nije moglo zaustaviti. Oni ga privedu, a on čim izađe iz policijske stanice nastavi po starom. Suđenje mu je počelo tek nedavno i ko zna kada će se taj proces završiti. U međuvremenu, redovno nas nalazi gdje god da se sklonimo i nastavlja sa maltretiranjima, i pored toga što ima zabranu da nam se približava. Jednom prilikom je čak i moju majku pretukao, zbog čega ne smijem da budem kod nje jer ne želim da joj naudi”, ispričala je uplakana Slavica.

Ona ističe da su njene muke počele prije pet godina kada joj je suprug sve češće dolazio kući pijan i tukao nju i djecu. Jednom prilikom je, tvrdi ona, pretukao njihovu kćerku koja je nakon toga završila u bolnici, dok je njihov sin zbog šokova koje je preživljavao umalo umro. Često je, kaže ona, bježala sa djecom po njivama i sklanjala se kod komšija. Prijetio joj je čak i ubistvom, o čemu je obavijestila policiju i tužilaštvo. Napuštala ga je, ali mu se opet vraćala, kako bi sebi i deci obezbedila krov nad glavom i hranu. Posljednji put ga je napustila pre dva mjeseca kada je, kako tvrdi Slavica, ponovo došao pijan kući i sve ih maltretirao, a potom isterao na ulicu.

“Iako sam kuću gradila zajedno sa njim, ostala sam na ulici. Imam sina od tri godine, jednu maloljetnu i jednu punoljetnu kćerku o kojima treba da brinem. Povremeno radim neke poslove za nadnicu, ali je to sve neizvjesno. Našli smo neku garsonjeru, ali nemam čime da plaćam taj smještaj i ne znam koliko ćemo dugo ovdje moći ostati. Više smo gladni nego siti. U Centru za socijalni rad su nam rekli da ne mogu učiniti ništa više za nas, osim da nam povremeno daju malo hrane, jer da bi nešto više napravili treba da dobiju sudsko rješenje kojim se mi proglašavamo žrtvama porodičnog nasilja. Međutim, suđenje teče jako sporo i ko zna kada će taj slučaj dobiti svoj epilog. Na zadnjem ročištu sudija je naložila psihijatrijsko vještačenje mog supruga u roku od pola godine, što znači da će se suđenje otegnuti u nedogled. A do tada djeca i ja ćemo živjeti bez krova nad glavom i osnovnih sredstava za život”, kaže ona.

Najviše joj, kaže Slavica, smeta licemerje kojima se mažu oči građanima ove države o tome kako su žrtve porodičnog nasilja zaštićene maltene kao bijeli medvedi, a kada nekome treba konkretna pomoć, onda svi prebacuju odgovornost s jednih na druge. Slavica ističe da su se poslednjih godina pojavile brojne nevladine organizacije koje na sva zvona govore o borbi protiv nasilja u porodici, ali niko od njih ne nudi konkretnu pomoć.

“Nije dovoljno samo donijeti zakon, već treba ponuditi konkretno rješenje. Šta mi vrijede krivične prijave protiv mog supruga, kada nas on u svakom momentu može naći i maltretirati. Šta nam vrijede sigurne kuće i zakoni, kada žrtve nemaju gdje da se sklone, niti imaju čime da se hrane”, kaže ova očajna žena.

Slično nam je ispričala i Vesna T. iz Banjaluke, koja je više od dvije godine živjela u paklu porodičnog nasilja. Muž ju je počeo tući ubrzo nakon što je zatrudnjela, a kada ga je napustila, tortura je postala još gora. Mjesecima ju je, tvrdi ona, proganjao i pratio, te tukao gdje god bi je vidio. Dolazio je i ispred kuće njenih roditelja, gde se privremeno sklonila, te tukao čak i njih. Iako je redovno o svemu obaveštavala policiju, nasilnik ni jednom nije završio u zatvoru, već se sve završavalo na privođenju i prijavama, koje se i danas nalaze u sudskim ladicama, bez konačnog epiloga.

“Kada bih otišla u Centar za socijalni rad govorili bi da su im ruke vezane. Slične odgovore sam dobijala i u brojnim nevladinim organizacijama, gdje su se pozivali na zakone, ali niko nije nudio konkretno rješenje problema. To što sam strahovala izaći na ulicu, jer nisam znala da li će doći naoružan i sve nas pobiti ili pretući, nikoga nije briga. Tortura je prestala nakon dvije godine, kada je on našao drugu ženu i mene ostavio na miru”, kaže ova Banjalučanka.

Gordana Brković, v. d. direktora Centra za socijalni rad u Brod, potvrdila je za Press RS da joj je poznat slučaj Slavice Jerković, ali da su im ruke vezane kada je u pitanju smještaj za nju i decu. Ona ističe da taj centar ima ograničena novčana sredstva i da ne može ispuniti sve njihove potrebe, ali da daju sve od sebe kako bi im mogli povremeno obezbijediti hranu.

“Mi nudimo socijalne usluge bez smještaja. Opština je ta koja treba dati smještaj toj ženi i njenoj djeci. Nažalost, ni zakon nije na njenoj strani, jer pomoć može dobiti onaj ko je nesposoban za rad, a ona i njena starija kćerka su sposobne. Za sada ne možemo učiniti ništa više za njih. Tek kada dobijemo sudsku presudu u kojoj stoji da su žrtve nasilja, moći ćemo tražiti da se njihovo pravo proširi”, istakla je Brkovićeva. I u CJB Doboj, koji pokriva opštinu Brod, ističu da im je poznat problem Slavice Jerković, jer su protiv njenog supruga Gorana Jelića u ovoj i prošloj godini podneli više izveštaja nadležnom tužilaštvu. Potvrdili su da mu je sud u Derventi jednom čak odredio pritvor do mjesec dana, te da mu je, nakon zadnje prijave, izrečena i mjera zabrane prilaska supruzi. Dodali su da je sada sve u rukama nadležnih sudova i tužilaštava.

Sociolog Biljana Milošević, ističe da su pomenuti slučajevi tipični primjeri kako kod nas prolazi većina žrtava porodičnog nasilja. Prema njenim riječima, usvajanje brojnih zakona i djelovanje nevladinih organizacija možda jeste podiglo svijest o problemu porodičnog nasilja, ali to apsolutno nije dovoljno jer treba još mnogo toga da se uradi kako bi žrtve bile u potpunosti zaštićene i sigurne.

“Analizirajući primjere sa terena, čini nam se da se krećemo u začaranom krugu jer taj problem ne možemo vezati samo za zakone. Ako smo već napravili taj veliki korak i donijeli sve te silne zakone, trebali bismo onda poraditi i na njihovom objektivizmu. Drugim riječima, ne može se nasilnik privesti, ispitati i odmah pustiti, jer je praksa pokazala da to nije rješenje. Treba pooštriti kaznene mjere, kako bismo spriječili da dođe do tragedija. Svjedoci smo brojnih primjera gdje su nasilnici na kraju ubili svoje supruge ili djevojke, koje ih napuste ili pokušaju napustiti”, kaže Miloševićeva i dodaje da se mnoge žrtve osjećaju zapostavljeno i odbačeno zbog čega se tek svaka treća usudi napustiti nasilnika. Ona upozorava da žrtve, ukoliko prvi put ne dobiju adekvatnu podršku institucija, kasnije nemaju hrabrosti da ponovo prijave nasilje. Miloševićeva smatra da je za rješavanje problema nasilja u porodici veoma važan i rad sa nasilnicima, kako bi ga spriječili da nađe novu žrtvu i nastavi sa nasiljem.

Izvor: Press/Snježana Karić