Stručnjaci o učestalim samoubistvima u UKC RS: Površna briga o pacijentima završava tragično

U Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske za manje od šest mjeseci dogodilo se čak šest samoubistava pacijenata, a posljednje se desilo juče u jutarnjim časovima.

Skoro sva samoubistva počinjena su na način da su pacijenti skakali sa prozora i balkona, a jedan pacijent se objesio u toaletu kupatila.

Pacijentkinja A. H. (46) iz Doboja juče se ubila skokom sa petog sprata ove zdravstvene ustanove.

Prema nezvaničnim informacijama, skočila je sa prozora Kovid odjeljenja, oko četiri časa iza ponoći.

“Radi se o pacijentu koji je bolovao od karcinoma i korone” – rekao je izvor Srpskainfo.

Psiholozi objašnjavaju da je suicid, generalno, ozbiljan problem, a posebno kad se takvi slučajevi dešavaju u bolnicama.

U pozadini je, kako kažu, površan pristup pacijentima, odnosno, neblagovremena reakcija na znakove koji ukazuju da bi čovjek mogao da se ubije.

“Kod svih pacijenata potreban je konzilijarni pristup što, pored neurologa, kardiologa, urologa, podrazumijeva i pregled psihijatra i psihologa, koji treba da porazgovaraju sa pacijentom. Ako tako nije u praksi, to je veliki nedostatak. Međutim, čini mi se da je kod nas površna briga prema ljudima koji su na liječenju. Naime, nije dovoljno samo redovno obavljanje vizita i da se pacijentu jednom priđe tokom dana. Tamo gdje nema posvećenosti tim ljudima, dešava se ovo. A razgovor sa njima i obraćanje pažnje na njihovo psihičko stanje, način je da se na vrijeme reaguje, ako se primijeti neka nestabilnost, što to stručnjak odmah vidi” – objašnjava za Srpskainfo psiholog Aleksandar Milić.

Dodaje da, takođe, u stanju životne ugroženosti, po prijemu u bolnicu mnogi ljudi postaju labilni.

“To je za njih jako stresno jer su, po njihovom shvatanju i doživljaju, u velikom riziku od smrti. Tada kod njih dolazi do pada raspoloženja i do depresivnih stanja, jer ne vide izlaz iz situacije u kojoj su se našli. U fazi su bespomoćnosti, imaju strah od daljeg ishoda, zbog čega neki ulaze u suicid. A ako igdje treba da bude saniran taj osjećaj bespomoćnosti i bezizlaznosti, da se kod pacijenta stvori povjerenje da je zbrinut i siguran, to je u bolnici, među zdravstvstvenim radnicima. Ali, ako to izostane, posljedice mogu da budu kobne” – naglašava Milić.

Dodaje da je jedno od osnovih pravila da sa pacijentom treba pričati.

“Treba ga obavještavati o njegovom stanju, sa naglaskom na ono što je dobro, davati mu informacije koje će ga osnažiti. Jer, on je već opterećen time što je bolestan, oko sebe vidi bespomoćne ljude i loše ishode. Nedostaju mu pozitivne informacije.Tamo gdje su pacijenti zapostavljeni, gube povjerenje u to da će im neko pomoći i odlučuju se na suicid. Dakle, osnovno pravilo je da se pacijent edukuje” – ističe Milić.

Kako kaže, kad se neko ubije, često čujemo da niko iz njegovog okruženja nije primijetio ništa, što bi ukazivalo na ovakav ishod.

“Ali, čim je suicid počinjen, nešto je bilo. To što mi nismo primijetili, ne znači da nije bilo simptoma i znakova njegove labilnosti i ugroženosti, u prilog čemu govori i ishod. Porodica, prijatelji, komšije, to teško mogu da primijete, jer za to nisu stručni. Ali, ako u bolnici ne obrate pažnju na psihičko stanje pacijenta, to je neznanje, nebriga. Riječ je o površnom pristupu ljudima. Po prijemu pacijenta u bolnicu, potrebna je detaljna anamneza, a kad bude smješten u bolnički krevet, njega treba njegovati. Zabrinjavajuće je ovo što se dešava u UKC RS, gdje je u kratkom periodu suicid izvršilo šestoro ljudi. Iz toga treba izući pouku i pojačati brigu o ljudima koji su na liječenju” – upozorava Milić.

Podsjetimo, prvo samoubistvo se desilo 12. aprila, kada je pacijentkinja iz Prnjavora skočila s trećeg sprata UKC RS.

Samo sedam dana kasnije desio se skoro identičan slučaj. Ovaj put se ubio pacijent tako što je skočio sa šestog sprata UKC Srpske.

U policiji su tada potvrdili da su obavili uviđaj i o svemu obavijestili dežurnog tužioca. Tada je rečeno da je pacijent bio hospitalizovan na kovid odjeljenju na šestom spratu Centralnog medicinskog bloka UKC i da je tokom hospitalizacije bio svjestan, orijentisan i komunikativan, a od ranije je bio pod nadzorom psihijatra.

Treće samoubistvo se desilo 3. maja, kada je pacijent skočio s petog sprata ove zdravstvene ustanove. Prema nezvaničnim informacijama, pacijent je bio smješten na odeljenju torokalne hirurgije.

Krajem maja ove godine pacijent M. M. (67) se ubio na Klinici za psihijatriju UKC RS. Nakon jutarnje vizite, pacijent je uzeo plahtu sa svog kreveta i objesio se u toaletu klinike.

Prije desetak dana, na Kovid odjeljenju UKC dogodilo se još jedno samoubistvo. Tada se, skokom sa balkona prvog sprata zgrade, ubio pacijent Stojan N. (75) iz Banjaluke.

Istražiti šta se dešava

Prema tvrdnjama stručnjaka, zabrinjavajući je podatak da se toliki broj samoubistava desi u jednoj zdravstvenoj ustanovi.

“Svakako tu treba istražiti šta se tačno desilo i šta je dovelo do toga. Jedan od glavnih problema je to što ni Univerzitetski klinički centar, a ni druge bolnice, nemaju dovoljan broj zaposlenih psihologa, dok se u isto vrijeme na Birou za zapošljavanje nalazi veliki broj nezaposlenih psihologa” – ističu stručnjaci.

Nakon trećeg samoubistva, iz ove zdravstvene ustanove su poručili da će podesiti mehanizam za otvaranje prozora, te da će, radi sprečavanja neželjenih događaja, podesiti mehanizme kako bi se prozori mogli otvarati isključivo na kip.

Izvor: Srpskainfo