Šta krije priča o banjalučkim prosjacima: Gazde postoje, ali niko ne zna ko su

Već godinama se u Banjaluci govorka da je prosjačenje i te kako unosan posao za mnoge. Od građana, pa i nekih prosjaka smo saznali da je prosječan dnevni “pazar” prosjaka 100 KM (posebno ako je riječ o djeci), ali i da postoji, kako kažu, “taj neko glavni” bez čije dozvole niko ne može da prosi na banjalučkim ulicama i da njemu svi nose najveći procenat od zarade.

Prema podacima Centra javne bezbjednosti broj prosjaka u Banjaluci udvostručio se u posljednje dvije godine, a najčešće mjesto “ordiniranja” jeste centar grada. Iz policije su poručili da će u narednom periodu pojačati kontrole na terenu.

Sigurna zarada

U Centru za socijalni rad Banjaluka smatraju da su najbolje rezultate ostvarivali zajedničkim akcijama sa Centrom javne bezbjednosti. S obzirom na to da je riječ obično o prosjacima romske pripadnosti, koji dolaze iz drugih država, česte akcije, kontrole i kazne djeluju destimulativno na “gostujuće prosjake”, koji brzo odustanu i nastave da traže grad pogodniji za “sigurniju zaradu”.

Nikola Dorontić, koji je angažovan u centru na poslovima zbrinjavanja odraslih beskućnika, ističe da se Centru za socijalni rad uključuje u ovu problematiku po pozivu policije.

“Što se tiče organizovanog prosjačenja, neformalno smo upoznati s ovim problemom. Međutim, niko se od ovih građana, odnosno prosjaci niti njihovi ”šefovi”, ne obraća centru sa zahtjevom da istražujemo ovaj problem. A odrasli uglavnom negiraju da prose”, kaže Dorontić.

On smatra da bi policija trebalo kroz svakodnevne aktivnosti da radi i na sprečavanju prosjačenja, a ne samo za vrijeme ”akcija”.

“Ukoliko bi ova lica znala da je u Banjaluci ”zabranjeno” prosjačenje, sigurno je da bi bilo mnogo manje prosjaka na našim ulicama. Mislim da bi što prije trebalo za “beskućnike” obezbijediti prihvatilište sa dnevnim boravkom. U ovom pravcu postoje ideje i otvorenost „Gerontološkog centra” Banjaluka”, dodao je on.

Inače, usluga smještaja u prihvatnu stanicu organizovana je u okviru „Gerontološkog centra”, gdje se lica zatečena u prosjačenju smještaju kratkotrajno (od tri do pet dana).

Kada su u pitanju djeca, za njih je 2005. godine počela da radi Prihvatna stanica za djecu i omladinu zatečenu u skitnji i prosjačenju u okviru Udruženja „Nova generacija”.

“Kada policija zatekne maloljetno lice u skitnji i prosjačenju, bez odgađanja sklanja dijete s ulice i kontaktira s dežurnim vaspitačem u prihvatnoj stanici. U roku od pola sata, vaspitač prima i zbrinjava dijete. U najkraćem mogućem roku vaspitač kontaktira s ovlašćenim licem u našem centru, a koje dalje preduzima aktivnosti iz svoje nadležnosti. Djetetu mora biti utvrđen identitet i onda tražimo rješenje. Ako je dijete iz druge opštine, onda kontaktiramo s njihovim Centrom za socijalni rad”, kaže za Press diplomirani psiholog pri Centru za socijalni rad Violeta Rožić Dunović.

Dobra saradnja sa policijom

Događalo se i da nije moguće potvrditi identitet djeteta ili da roditelji ne mogu dokazati roditeljstvo, onda se Centar za socijalni rad proglasi nadležnim za slučaj, postavi djetetu staratelja i rješava smještaj u skladu sa važećim zakonima.

Raskrinkati mreže “gazda”, koji su navodno carevi svim prosjacima, vrlo je teško, jer je, kako smo saznali, obično riječ o vrlo zatvorenim krugovima, a bilo kakvu pomoć centra ili policije prosjaci posmatraju kao potez koji im uništava dnevni pazar. Zasad je, smatraju u centru, najbolje obezbijediti što bolju saradnju Centra za socijalni rad i policije, te sprovesti što više akcija na terenu da bi Banjaluka postala poznata kao grad u kojem se, grubo rečeno, prosjačenje ne isplati.

Banjaluka pozitivan primjer

Centar za socijalni rad od 2004. godine radi sistematski na sprečavanju prosjačenja i smanjenju broja beskućnika kroz programe dvije prihvatne stanice. U centru ističu da su u saradnji s policijom postigli dobre rezultate, te da je Banjaluka, u odnosu na druge gradove u BiH pozitivan primjer kada je u pitanju problem prosjačenja.

Izvor: pressrs.ba