Prepuna sigurna kuća nakon zločina u Lazarevu

Sigurna kuća u Banjaluci trenutno je prepuna i u njoj borave 22 žene sa djecom koje su žrtve nasilja u porodici, a broj onih žena koje su zatražile spas se povećao nakon nedavnog zločina u naselju Lazarevo, kada je muž upucao bivšu suprugu, a potom sebe.

Ovo ubistvo snažno je uzrdmalo javnost, pa su i centri za socijalni rad u lokalnim zajednicama izdali više rješenja za boravak u sigurnoj kući, potvrdila je ovo juče za “Nezavisne” Lana Jajčević, pravna savjetnica za žene i djecu žrtve prodičnog nasilja u Fondaciji “Udružene žene”.

Žrtve porodičnog nasilja su dodatno uplašene nakon što je krajem maja Momčilo Tepić ujutru ubio bivšu suprugu Milicu ispred zgrade u kojoj je živjela, a onda i sebi oduzeo život.

Prema riječima Jajčevićeve, iako je saradnja Fondacije s centrima za socijalni rad u lokalnim zajednicama nužna za rad sigurne kuće, situacija nije baš zadovoljavajuća kada je riječ o izdavanju rješenja za boravak u kući.

“Centri za socijalni rad inače izdaju rješenja za boravak u sigurnoj kući, ali kada dođe do krizne situacije odnosno nasilja u kući, žena može i sama da dođe, a u takvim slučajevima rješenja mogu naknadno da se dostave. Međutim, iz nekog razloga kada dođe do nasilja, pojedini centri neće da izdaju rješenja, smatrajući da nije nužno da žena mora boraviti u sigurnoj kući, zbog čega evo sada iz jedne lokalne zajednice imamo tri štićenice, ali njihov centar neće da izda rješenje za boravak u kući”, rekla je Jajčevićeva.

Žene koje borave u ovoj ustanovi imaju ne samo smještaj, već i rehabilitaciju uz pomoć stručnog osoblja, a njihov boravak traje šest mjeseci, mada po potrebi ostaju i duže. Govoreći o procentualnom izvlačenju iz ralja nasilja, ona je istakla da se žena žrtva uglavnom tri puta vraća mužu nasilniku, da bi tek kasnije shvatila da se stanje neće popraviti i započela novi život.

“Značajno je da je za 10 godina, koliko postoji sigurna kuća, čak 60 odsto žena uspješno rehabilitovano i žive samostalno. Iako naša obaveza nije da im tražimo zaposlenje, trudimo se na sve načine da im pomognemo da postanu samostalne i same zarađuju za život. Mi zaista niti jednu ženu nismo pustili ukoliko ona prethodno nije bila na neki način zbrinuta”, navela je Jajčevićeva.

U ispovijesti za “Nezavisne” naša sagovornica, žena sa šestoro djece, čije je ime poznato redakciji, prije devet godina je potražila utočište u sigurnoj kući, a prethodno su godinama trpjeli batine i one i djeca.

“Nisam imala razumijevanje u svom gradu od Centra za socijalni rad, štaviše imala sam utisak da po svaku cijenu žele da me udalje iz sigurne kuće u koju me je smjestila prijateljica. Batine sam godinama dobijala, ali sam definitivno odlučila staviti tačku i početi drugi život. Muž mi je prijetio, dolazio je i u sigurnu kuću, a kasnije i na posao. Zbog njega sam dobijala i otkaze jer mi je pravio probleme na poslu”, kazala je naša sagovornica.

Tvrdi da je zbog nasilja često zvala policiju, ali se sve svodilo na novčane kazne mužu, što je opet išlo na njenu štetu. Među zlostavljačima je bilo i čuvara zakona.

“Meni je sigurna kuća promijenila život, dobila sam stručnu pomoć i bila istrajna u želji da se ne vratim nasilniku. Danas mogu reći da sam se izvukla iz kandži zlostavljanja. Živim kao podstnar s djecom, ali sam mirna”, kaže ona i savjetuje drugim žrtvama porodičnog nasilja da ne trpe zlostavljanje, već da potraže pomoć.

Krivično djelo umjesto prekršaja I pored tajne lokacije i nadzornih kamera, dešavalo se da muž nasilnički želi saznati da li se njegova porodica nalazi u sigurnoj kući, praveći probleme zaposlenima, ali zahvaljujući koordinaciji s policijom, za kratko vrijeme bude udaljen i prijavljen.

Ono za šta se Fondacija godinama zalaže je da svaki vid nasilja u porodici bude zakonom okarakterisan kao krivično djelo, jer se prema sadašnjem zakonu najčešće sve svede na prekršaj, dok ne dođe do kobnih situacija.

Izvor: Nezavisne