Neustrašivost raftera sa Vrbasa

Kažu da se veliki ljudi poznaju po tome kako pričaju o svojim djelima i nerado sebe stavljaju u prvi plan, a takvi su i hrabri rafteri iz Rafting kluba Kanjon, koji su evakuisali mnoge iz poplavljenih područja, a povratkom u Banjaluku sa sobom ponijeli neizmjernu zahvalnost onih kojima su bili spas.

“Pravi heroji nismo ni mi niti bilo koji drugi rafting ili ronilački klub, mi živimo na vodi, kao ni bilo koje drugo obučeno lice, jer od nas se očekivalo da se upustimo u ovakvu akciju spasavanja i pružanja pomoći.

Pravi heroji su obični ljudi koji su bez ikakvog iskustva, u patikama i farmericama, radili tri, četiri dana sa nama u ekstremnim uslovima i stavljali svoj život na kocku više puta u toku dana. Upravo ti ljudi su pravi spasioci Doboja”, istakao je Aleksandar Pastir, predsjednik Rafting saveza BiH i jedan od vlasnika Rafting kluba Kanjon.

Banjalučki rafteri iz Rafting kluba Kanjon jedni su od prvih koji su svoje živote i kapacitete stavili u službu spasavanja ugroženih iz poplavljenih područja Doboja i Šamca.

U pohod čamcima

“U četvrtak ujutru nas je kontaktirala Civilna zaštita, koja nam je dala neke naznake o tome šta se događa u Doboju, ali mi u tom trenutku nismo imali nikakvih informacija o stvarnom stanju na terenu, tako da smo nas petorica, koji smo u tom trenutku bili tu, popakovali 27 čamaca, 60 prsluka i oko 30 vesala te krenuli put Doboja u nepoznato”, priča nam Pastir.

Prilaskom gradu, negdje kod Stanara, kaže da su počeli shvatati ozbiljnost situacije, jer su čitava naselja već bila pod vodom, koja je nadirala sve više i u nekim dijelovima prelazila prve spratove zgrada. Pastir navodi da je prema njihovim procjenama voda tada bila duboka četiri metra.

“Moram da naglasim da od ovoga stvarno nije bilo odbrane, imam dosta iskustva na vodama, ali ovakvu brzinu nadiranja nikada nisam doživio. Za nas je veliki problem bilo ono što mnogi ljudi znaju, da smo mi išli gumenim čamcima na vesla koji nisu predviđeni za ovakve akcije. Zamislite situaciju gdje jedan momak pokreće čamac sa spasiocima, opremom i evakuisanim ljudima, a nekoliko metara ispred vas talas viši od metra baca kiosk, automobil i u jednom trenutku i čitavu plinsku stanicu kao dječju igračku”, govori Pastir.

Rafteri kažu da je opasnost bila zaista velika, uprkos tome što se oni bave ekstremnim sportovima na vodi, ali ipak nije isto ploviti rijekom, jezerom i centrom grada kroz koji teče podivljala nabujala rijeka.

Djeca bez hrane

Ovi momci su proveli tri dana u Doboju, skoro bez trenutka odmora i prilike za san, a za to vrijeme evakuisali su ogroman broj ljudi, dostavljali prijeko potrebne namirnice, hranu za djecu i lijekove bez kojih bi broj tragično izgubljenih života sigurno veći.

“Organizovali smo se odmah po dolasku, gdje smo utvrdili prioritete – djeca, trudnice, bolesni, stari pa tek onda ostali. U tim trenucima je moralo biti tako, mališani su bili bez hrane i osnovnih potrepština pa zamislite kako je jednoj majci kada nema mlijeka za svoju dijecu”, pričaju rafteri.

Takođe, veliki dio vremena su provodili evakuišući bolesne ljude kojima je bila hitno potrebna medicinska pomoć, većinom bubrežne bolesnike, koji nisu primali dijalizu po nekoliko dana.

“Drugi dan smo oko ponoći dobili informaciju o starijoj gospođi kojoj je život bio ugrožen te da joj se u najkraćem roku dostavi insulin. U tom trenutku sve se ostavlja, niko ne misli na svoju sigurnost već vođen sviješću o težini situacije daješ sve od sebe bez obzira na posljedice”, ističe Pastir.

Zahvalnost svima

Kako kaže, mnogo problema su im pravile i dezinformacije i lažne dojave o hitnosti kojima su se neki građani služili u cilju bogaćenja ili nečeg drugog na račun tuđe nesreće.

“Više puta smo dobili dojavu kako neko hitno mora u bolnicu, gdje bi prilikom dolaska na lokaciju kroz razgovor sa građanima uvidjeli da ta priča nije tačna, a poslije smo saznali da su određene osobe davale lažne informacije da nas sklone sa mijesta gdje su obično bile zlatare, zalihe hrane i vode”, ogorčeno kaže Pastir.

On dodaje da su kroz ta tri udarna dana spasavanja i pruzanja pomoći doživjeli i mnoge lijepe trenutke koje nikada neće zaboraviti, ali dodaje da je bilo i onih ružnih situacija, uvreda i psovki građana uzrokovanih strahom i panikom zbog vandredne situacije u kojoj su se našli.

“Ne možemo nikome zamjeriti, jer ljudi u tom trenutku ne mogu shvatiti da evakuacija zdravih osoba sa četvrtog sprata nije prioritet, naravno svako se najviše brine za sebe. Lično, nikad nećemo zaboraviti zagrljaje evakuisanih, dječje osmijehe u tako teškoj sitauciji te iskrena zahvalnost nekoga kome ste pomogli”, navodi Pastir.

On je zahvalio momcima iz Ronilačkog kluba Buk ekipi iz spasilačkog tima “Wolf” kao i mnogim drugima.

“Zahvaljujem svima sa kojima smo imali čast da radimo tih dana, sa nekima se poznajemo manje, sa nekima više, ali u tim trenucima smo zajedno radili kao da se poznajemo godinama”, naglasio je Pastir.

Hrabra Bogdana

Banjalučanka Bogdana Gajić, student crkvene umjetnosti u Foči i član prve postave Rafting kluba Kanjon, dočekala je kolege iz kluba na ulazu u Doboj i odmah se stavila na raspolaganje šefu Aleksandru Pastiru.

“Na početku me je šef gledao u čudu kada sam mu rekla zbog čega sam došla sa još četiri volontera, ali mu nije dugo trebalo da shvati da nemam namjeru da odustanem, uzela sam njegov rezervni šuškavac, organizovala svoju ekipu i krenula na posao”, rekla je Gajićeva.

Kako kaže, razvozeći ljekove i hranu, nije ni u jednom trenutku osjetila strah, ali priznaje da je bila zabrinuta tokom prevoženja evakuisanih, jer mnogi od njih nisu znali plivati.

“U tim trenucima nismo osjećali ni bolove ni umor samo smo pokušavali da pomognemo što većem broju ljudi”, ističe Gajićeva.

Izvor: Nezavisne