Nekad i sad (15) – Šahovska (vele)sila: Kako su penzioneri “skinuli” Damin gambit

Šahovsku tradiciju u Banjaluci danas održavaju, što bi rekao jedan moj prijatelj, uglavnom klijenti Fonda PiO ili penzioneri u dokolici. Ima tu, doduše, i nekadašnjih radnika ugašenih fabrika koje su privatizovane a čiji su prostori pretvoreni u trgovačke centre za prodaju tursko-kineskih(!?) proizvoda.

A nekada – o tim vremenima je riječ – Banjaluka je bila šahovska velesila. U bivšoj zemlji Š.K. “Nikica Pavlić” je bio redovan član najelitnijeg takmičenja – Prve lige Jugoslavije u šahu. Pored ovog egzistirala su još dva kluba a koji danas postoje samo u arhivima i sjećanjima. U njima je zapisano ili se pamti da je ovaj grad imao plejadu velikih šahovskih imena. Najveći je, svakako, Milan Vukić koji je bio četvorostruki prvak Jugoslavije, a drugi BL velemajstor Enver Bukić je na tri prvenstva bivše zemlje bio vicešampion. Pored ove dvojice sa najvišim šahovskim kategorijama Banjaluka je “izrodila” više internacionalnih majstora, majstora i majstorskih kandidata… I talenata, na pretek.

Svjetska šahovska federacija FIDA prepoznala je Banjaluku po tom formatu pa je pod njenim pokroviteljstvom i uz sponzorstvo brojnih radnih organizacija iz ovog grada dodijelila ulogu domaćina organizaciju Međunarodnog turnira skoro pa najvišeg ranga, 14-te ili 15-te kategorije. Prvi je održan 1974. godine kada se na najviše postolje popeo “jedan” Banjalučanin – Milan Vukić. Već na sljedećem turniru, četiri godine kasnije, u Banjaluku dolazi svjetski šahovski vunderkind ili, kako su ga zvali, genije iz Bakua – Gari Kasparov. Imao je tek 16 godina. Golobradi mladić je cijeli turnir odigrao – briljantno. Pobijedio i vinuo se u svjetske šahovske visine. Bio je svjetski prvak, a Banjaluka mu bila odskočna daska.

Početkom 80-tih održan je treći Međunarodni turnir na kojem je trijumfovao Viktor Ceškovski (SSSR), a na četvrtom prvo mjesto pripalo je zagrebčaninu Krunoslavu Hulaku. Najjači turnir u Banjaluci, kažu poznavaoci ovog sporta, organizovan je 1985. godine. Još je u sjećanju nastup jednog – u to doba –  najboljih svjetskih šahista, engleskog velemajstora Najdžela Šorta, pa Holanđanina Timana, Sarajlije Predraga Nikiolića. Poseban šlag bilo je učešće jdne dame – Maje Čiburdanidze, sovjetske šahistkinje i tada svjetske šampionke.

Potpisnik ovog teksta sjeća se da je Maja – u slobodnom turnirskom danu – odigrala simultanku sa banjalučkim novinarima. Igrala je na 25 ploča, a ako urednik dozvoli malo (samo)hvalisanja sa Majom sam odigrao – remi. Bio sam jedan od šestorice koji nisu -izgubili.

Poslije ovog odigrano je još nekoliko turnira. Onaj iz 1987. godine bio je u znaku trijumfa švedskog velemajstora Ronalda Ekstrema, a zadnji je igran prije 12 godine. Pobijedio je legendarni Viktor Korčnoj koji je ranije emigrirao iz SSSR-a u Švajcarsku.

Banjalučki Međunarodni turniri igrani su u Domu kulture (Banskom dvoru) i Galeriji savremene umjetnosti (Muzej savremene umjetnosti). Po pravilu mečeve u večernjim satima posmatrao je veliki broj ljubitelja ove drevne igre. A sa tih turnira otišlo je sijaset izvještaja i reportaža poznatih novinara i šahovskih specijalista. Danas – ostaje žal za tim vremenima.

Ni klubova, ni turnira

Za razliku od “nekada” Banjaluka “sad” je šahovska provincija. Jedan dobar poznavalac šaha mi je rekao da sada sve rijeđe – ne samo na ovim već i globalnim prostorima –  ima onog istinskog takmičarskog šaha i da za  ovim “sportom” vlada sve manje zanimanje.

“Za sve je kriva moderna tehnologija. Kada je kompjuter “pobijedio” velemajstora onda je i šah “propao kao rokenrol”, primjetio je duhovito moj drugar.

Danas šahovsku tradiciju u Banjaluci održavaju igrači na otvorenom. Postoji u gradu više šahovskih tabli po raznim parkovima i lokacijama. Najintezivnije šah se igra – koje li simbolike – upravo ispred Muzeja savremene umjetnosti pod čijim su svodovima igrale svjetske šahovske vedete.

Sada nema turnira, ali ni klubova.

Damin gambit je jedna varijanta otvaranja šahovske partije. A mat je značio kraj. Elitni šah u Banjaluci je, očigledno, matiran!

Idemo dalje!

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević