Banjaluka nekad i sad (9): Kapija hotela “Bosna” preživjela sve stihije

Luk na ulazu u hotel “Bosna” – nećete vjerovati – star je skoro vijek i po ili, ako vam je lakše, duže od 140 godina. Tradicija vrijedna svakog poštovanja tim prije što je odoljela svim iskušenjima i što je ostala na čvrstim temeljima uprkos turbulentnim vremenima kao što su bili svjetski ratovi, pa i tektonski poremećaji od kojih se “izdvaja” katastrofalni zemljotres iz oktobra 1969. godine. Hotel nije izdržao nalet stihije, ali je ovaj “detalj” sa nekadašnjih razglednica po kojima je Banjaluka bila prepoznatljiva, stoji postojan “kano klisurina”.

Zato, u ovom nastavku serijala pod zajedničkim nazivom “Banjaluka nekad i sad”, priču malo obrćemo u smjeru kako je “nešto” nekad bilo, a danas – isto i/ili istovjetno.

Tekst ilustrujemo ekskluzivnom i, koliko je autoru poznato, u našem javnom prostoru neobjavljenom fotografijom nastalom davne 1936. godine. Požutjela slika izložena je u jednom londonskom muzeju, a zahavljujući spretnosti i modernoj tehnologiji – telefon sa dobrim brojem megapiksela – jedan naš zamljak je presilikao i poslao nama u Banjaluku. Na fotki nastaloj prije 83 godine su engleski turisti koji su u periodu između dva rata obilazili Evropu – biciklima. Na dva točka stigli su do Banjaluke i taj podvig ovjekovječili na ulazu u stari hotel “Bosna”. Kako slika govori više od riječi, a pogotovo što je “okinuta” prije više od osam decenija, sa ponosom ističemo činjenicu da je objavljuje upravo portal “Banjaluka.com”.

A sada da se vratimo scenografiji sa istorijske fotografije – ulazu u hotel “Bosna”.

Poslužićemo se citatom iz sjajne knjige “Oproštajno pismo starog hrasta” (izdavač Art print, 2.12.), uglednog profesora i književnika Tihomira Levajca. Nekada omiljeni profesor banjalučke Gimnazije, a sada penzioner piše:

“Sjetio sam se i Pere Perovića. Ni njega više nema. Nema više ljevorukog rukometnog bombardera, reprezentativca, koji je igrao kada je u ovom gradu sport cvjetao… Nema ga više da ispriča kako je uspio, poslije zemljotresa da sačuva stari luk, slavoluk, kapiju, ulaz, prolaz, odaberite izraz koji vam odgovara, sa natpisom HOTEL BOSNA”.

Levajac, potom, potanko opisuje kako je rečeni Perović slučajno naišao kada je bager Inžinjerijske jedinice tadašnje JNA sakupljao ostatke srušenog Hotela, koji su kamionima odvoženi na deponiju. Kada je bagerista “izvršio zadatak” i raščistio šutu teškom mašinom došao je do ulaza. Petar Perović ga je pitao “zašto luk ruši kada nije oštećen”, a ovaj mu odgovorio da je tako “naređeno”.

“A ko je naredio? Major. A gdje je major? Tu neđe pa je vojnika (Perović op. a.) zamolio da luk ne ruše dok on sa majorom na razgovara”, piše dalje Levajac.

Major i Perović su bili zemljaci. Porijeklom Crnogorci, iz plemena Cuca sa Cetinja. Nije pomogla ni bratska i zemljačka krv jer po tumačenju majora trebalo je počistiti rezolutno rekavši da se ruši sve a naročito ono što na gospoštinu, na buržoaziju i luksuz  asocira, na aristokraciju podsjeća.

Pero Perović se nije mogao ni smiriti, ni pomiriti sa odlukom majora da (s)ruši neoštećeni ulaz u hotel.

“Major je rekao – nastavlja Levajac – da on ne može njegovoj (Perovićevoj op. a) molbi udovoljiti ako mu se odozgo ne naredi. Pero je tada morao u Fond za obnovu i izgradnju Banjaluke da ide, da sa onima koji su u to trusno vrijeme nad Banjalukom manje vedrili nego oblačili, da razgovara sa Mišom Popovićem, Mehom Pirolićem i Rankom Čurčijom (gradski funkcioneri op. a.) da se luk ne ruši. Svi danas znamo da je luk ostao, ali ne znamo kako”, zaključuje autor knjige.

A kako to danas izgleda na ulazu u najljepšu gradsku baštu znaju naši sugrađani, ali i brojni gosti i turisti koji naš grad – pohode.

Banjaluka.com / Autor: Slobodan Pešević