Kakav standard, takve i cijene

Muške košulje sedam konvertibilnih maraka, hlače pet, kožne jakne već za pedeset, a Armani muška odijela za trideset maraka. Nije trgovačka šarena laža iz reklame, već prosječan cjenovnik u jednoj od mnogobrojnih banjalučkih trgovina polovnim tekstilom i obućom.

Dovoljno je prošetati ulicama u širem centru grada i neće proći dugo a vidjećete natpis “second hand shop” – iza engleskog imena krije se trgovina polovnim majcama, košuljama, hlačama, jaknama, cipelama. Iz dana u dan sve ih je više. Nisu smještene na glavnim lokacijama ali nije ih teško naći. Uglavnom su tu negdje, odmah iza ugla. Jednocifrene cijene u pokušaju  spasavanja šta se spasiti može od životnog standarda građana. U vremenu ovakve krize, cijena odlučuje šta se kupuje.

Ipak, vlasnica jedne ovakve trgovine, Dana Marković, tvrdi za banjaluka.com da kod nje pazare svi – zaposleni u bankama, državni službenici, supruge advokata, penzioneri.

“Mnogi imaju pogrešno mišljenje da kod nas kupuje samo sirotinja. To nije tačno, kupuju svi. Nije u pitanju samo besparica. Ko jednom kod nas za male pare kupi brendiranu stvar, uvijek se vraća”, tvrdi Marković dok pogledom prelazi preko uredno poredanih vješalica sa izloženim košuljama, jaknama i pantalonama u svojoj trgovini u banjalučkom naselju Obilićevo.

Prostoriju od dvadesetak kvadrata obloženu keramičkim pločicama u prizemlju velike privatne kuće pretvorila je u trgovinu prije skoro godinu dana. Ima razumijevanje i za pojavu sve većeg broja second hand trgovina. „Niko nema istu robu. Oko mene ima pet radnji ali mi nismo jedni drugima konkurencija. Svako ima svoju karakteristiku. Neko ima više mušku garderobu, neko žensku, neko kućne potrepštine. Bitno je da se razlikujemo“, sumira trgovačku logiku. Ne žali se ni na promet i najavljuje uskoro otvaranje još jednog objekta.

Dvije starije gospođe, koje zatičemo nedaleko od trgovine, prvo se dvoume da li da  razgovaraju sa novinarima ali na kraju ipak kažu da ponekad kupuju polovnu robu. “Penzije su male, a kada jednom prelomite i kupite prvu stvar onda se naviknete”, kaže jedna od njih. “Svako se snalazi kako može, znate i sami kako živimo”, dodaje, otkrivajući drugu stranu priče o polovnoj odjeći. Onu u kojoj se u second hand trgovinama ne traže rijetke markirane stvari za male pare već što jeftinija roba umjesto odlaska u preskupe tržne centre.

Na drugom kraju iste ulice nalazi se i trgovina Dragane Vuković, koja već 12 godina prodaje polovnu robu. Priznaje da je u zadnje vrijeme ovaj posao sve popularniji i da je trgovina sličnih njenoj sve više.

I ona tvrdi da kupci polovne robe dolaze iz svih slojeva društva. „Različiti ljudi kupuju kod nas od siromašnih do najbogatijih – doktori, pravnici, penzioneri, studenti, svi“, kaže osmjehujući se Dragana.

„Kada sam ja počinjala bile su samo dvije ili tri second hand trgovine u Banjaluci, a sada ih je sve više i više“, prisjeća se vremena od prije desetak godina i dodaje da je tačno da je sve niži standard građana jedan od bitnih faktora  u njenom poslu.

Većinu polovne robe do Banjaluke dopremaju posrednici, uglavnom iz Njemačke, Italije i Austrije gdje je proces otkupa starih stvari već odomaćen. I dok trgovci podsjećaju da je kupovina polovne robe dobar put da dođete do jedinstvenih komada poznatih brendova po niskoj cijeni, teško se oteti utisku da u našim uslovima važe druga pravila. Za većinu građana ova kupovina samo je još jedan korak u borbi sa svakodnevnom neimaštinom. Možda jednog dana lov na polovnu odjeću bude odraz dobrog stila, ali do tada je stvarnost u zemlji sa 40 odsto nezaposlenih i javnim kuhinjama koje rade punom parom, mnogo tužnija.