Govor mržnje – šta je to?

Bilo bi dobro kada bi svima asocijacija na pomenute riječi “govor mržnje” bila pitanje “a šta je to?”. Na žalost ovdje to nije tako. Opet jedni druge tuže za klevetu, napade, omalovažavanje, psuju, prozivaju nepoželjnim osobama i većinom sve na nacionalnoj osnovi.

To su pretežno neobrazovani ili primitivni ljudi koji nisu željeli ili nisu bili u mogućnosti da se bolje razviju kao individue i da porade na svom karakteru, a možda samo vole da se služe takvim potezima u svrhe svoje propagande.

Kada neko javno i to preko medija iskazuje mržnju, to je već zabrinjavajuće za naše društvo. Time dokazuju svoje društvene, socijalne i mnoge druge nedostatke.

Mediji su ti koji prenose šta se dešava oko nas. Napadi na utakmicama, grafiti mržnje po ulicama, fizički obračuni zbog boje kože, drugačije religije ili seksualnog opredjeljenja, međusobna vrijeđanja političara itd. Postavljam onda pitanje, da li baš mediji treba sve da prenose ili je možda bolje da ne znamo u kakvoj okolini i sa kakvim ljudima živimo?

Da li trebaju – ocijenite sami, ali činjenica je da moraju. Ko je onda kriv što nam je društvo ovakvo kakvo jeste?

Nije opravdano napadati druge nacije, društva, religije, ali su predjeli na kojima živimo i ljudi u njima poznati da mogu sebe uništiti i upropastiti i da nam za to ne treba ničija pomoć. Mi sve možemo sami!

Kocka je bačena prije 15 i više godina.

Rekoh “15 i više godina”, zar to nije dovoljno vremena da se oprosti ako već neko ne može da zaboravi?!

Problem je očigledno i dalje tu. Prošlost ne možemo promijeniti, ali na budućnost možemo uticati. Dok je čovjek još „tabula rasa“ treba mu ucrtati prave vrijednosti da bi on jednoga dana postao osoba u kojoj nema mjesta za mržnju i negativnu energiju koju će dalje da širi.

Na trenutak se sjetih onih misica koje kažu “mir i ljubav u cijelom svijetu, mir i ljubav…” Ne znam kako vi, ali želim da vjerujem u to, da se nadam političarima koji će poštovati svoje sagovornike i predstavljati svoju zemlju i narod kako dolikuje jednoj osobi sa takvom funkcijom; da saznam za što manje naslova sa elementima mržnje i kako će svako poraditi na sebi da u tome i uspijemo.

Međutim,  ne mogu da ne dodam riječi Neleta Karajlića koji kaže: „ljudi su ovdje drčni  i odlučni, al’ teško je reći da išta vide, oni jure po jazbinama s namjerom da ubiju u sebi posljednje znakove svijesti…“